Yuku free message boards

Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

UDK 273 (497.6) "04/14"

327 (497.6+439) "04/14" Izvorni naučni rad

MODELI IDEOLOŠKOG ISKLJUČIVANJA: UGARSKA I BOSNA KAO IDEOLOŠKI PROTIVNICI NA OSNOVI RAZLIČITIH KONFESIJA KRŠĆANSTVA 1

Dubravko Lovrenović Filozofski fakultet, Sarajevo

Abstract: This paper deals with an analysis of heretic terminology that was propagated - in the times of political crises -from Hungary to the medieval Bosnia, indicating its ideological character and desire to discredit political opponents of another Christian confession. This shows that the focus of Hungaro-Bosnian relations was not the so-called Bogomilism, but rather the desire and efforts made by Sigismund of Luxembourg to become the Bosnian king.

Key words: political theology, the church schism, political opposition, heresy, heretic, schismatic, pagan, the Bosnian creed, the Roman creed

Abstrakt: Radse bavi analizom heretičke terminologije, koja je u trenucima političkih kriza iz Ugarske bila usmjerena prema srednjovjekovnoj Bosni, ukazujući na njezin ideološki karakter i ciljanu diskreditaciju političkog protivnika druge kršćanske konfesije. To govori da u središtu ugarsko-bosanskih odnosa nije stajalo tzv. bogumilstvo, nego nastojanje Sigismunda Luksemburškog da se okruni bosanskom krunom.

Ključne riječi: politička teologija, crkveni raskol, politička opozicija, krivovjerje, heretik, šizmatik, paganin, vjera bosanska, vjera rimska

1 Tekst referata na Međunarodnoj konferenciji "Balkanska društva u promjenama. Upotreba historijskih mitova", održanoj u Sarajevu od 7. do 9. XI. 2002. godine.

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

1. Dislokacija bosanske katoličke biskupije u Đakovo sredinom XIII. st.: povijesno polazište za ideološko iskrenje između srednjovjekovne

Ugarske i Bosne

Da li je srednjovjekovna Bosna bila egzotična zemlja bogumila koji su u nepristupačnim brdima poput nekih suvremenih partizana outistički istrajavali na jednoj tvrdoj herezi, ili je, pak, to bila zemlja uključena u sve oblike europskih duhovnih i gospodarskih komunikacija, pa i preko svoje šizmatičke Crkve bosanske? Iako u osnovi riješeno zahvaljujući recentnim istraživanjima crkveno-političke, gospodarske i kulturne povijesti srednjovjekovne Bosne2, ovo pitanje zadnjih godina po-

2 L. Petrović, Kršćani bosanske crkve (kr'stiani cr'kve bos'nske), Dobri Pastir, Sarajevo, 1953.; D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962.; F. Šanjek, Bosan-sko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975.; J. Šidak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975.; P. Anđelić, Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, u: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Izdanja Muzeja grada Zenice, III., Zenica, 1973.; Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik Zemaljskog Muzeja, Nova Serija, Arheologija, XXXIV./1979., Sarajevo, 1980.; Doba srednjovjekovne bosanske države, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1984.; J. V. A. Fine, JR., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Ist Place in State and Societyfrom the 13th to the 15th Centuries, East European Monographs, No. X., East European Quarterly, New York-London, 1975.; D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.; S. Ćirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju BiH, I. Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Posebna izdanja, Knjiga LXXIX., Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 17., Sarajevo, 1987.; Dvor i kultura u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, u: Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi, Posebna izdanja, Zemaljski Muzej, Sarajevo, 1989.; Dualistička heterodoksija u ulozi zemaljske crkve: Bosanska crkva, u: Rabotnici, vojnici, duhovnici, Društva na Balkanu, Equilibrium, Beograd, 1997.; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.; N. Malcolm, Bosnia. A Short History, London, 1994.; J. W. Sedlar, East Central Europe in the MiddleAges 1000.-1500., A History ofEast Central Europe, Volume III., Editors P. F. Sugar - D. W. Treadgold, Univer-sity of Washington Press, Seattle and London, 1994.; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje (prostor, ljudi, ideje), Školska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997.; S. M. Džaja, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske

10

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

novno dobiva na aktualnosti oživljavanjem bogumilskoga mita.3 Osim zanemarivanja osnovnih postulata historiografije, vodu na mlin takvim shvaćanjima najviše tjera nepročišćena etno-konfesionalna terminologija izvora, odnosno izostanak primjerenog znanstvenog postupka koji bi adekvatno vrednovao značenje ideološkog vo-kabulara na povijesnoj sceni. Posebno je to prisutno u odnosima Bosne s Rimskom Kurijom i Ugarskom - uz Dubrovnik i Veneciju njezinim glavnim vanjskim partnerima - koji su u raznim fazama povijesnog razvitka odlučujuće djelovali na crkveno-politički položaj Bosne u zapadnoj kršćanskoj ekumeni. Plodno tlo takvom istraživanju naročito daju ekscesne situacije obilježene ratnim konfliktima između bosanske vlastele i dvora u Budimu, kada je uobičajena etikecija preko noći bivala zamijenje-

krune, grba i biskupije, u: Jukić, 15., Sarajevo, 1985.; Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine, u: Croatica Christiana Periodica, X./18., Zagreb, 1986.; Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804.(S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadupunio autor), 2. popravljeno i dopunjeno izdanje, ZIRAL - Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105, Biblioteka STEĆAK, knj. 4, Mostar, 1999.; M. Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu. Bosnian style on tombstones and metal, Sarajevo - Publishing, Sarajevo, 1999.; J. Džambo, Maledicta Ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji, Dies Academicus. Zbornik u čast dr. fra Ignacija Gavrana prigodom 85. godišnjice rođenja, Zagreb, 1999.

3 E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1997.; S. Jalimam, Historija bosanskih bogumila, Hamidović, Tuzla, 1999. Pored radova navedenih autora - historičara po struci - evidentan je veći broj tekstova publicističkog karaktera iste orijentacije, čije evidentiranje bi zahtijevalo daleko više prostora nego ga ima u radu ovakve vrste. Kreator teze o navodnoj bogumilskoj izdaji kao razlogu pada Bosne pod Osmanlije 1463. bio je nitko drugi nego tadašnji papinski legat u Bosni, biskup Nikola Modruški. De-montažu bogumilskog ideologema u pojedinostima je izvršio Džaja (Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine). Isti autor na drugom je mjestu pokazao da je "bogumilističku ideologiju unio... pisac i orijentalist Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870.-1934.) u muslimansko historijsko-političko samopredstavljanje po prvi put 1892, a zatim u svom kompendiju povijesti bosanskih muslimana 1900." S. M. Džaja, Nacionalni suživot u Bosni, u: Jukić, 21./22./23., Sarajevo-Samobor, 1991./92./93., 149.-150. Usp. također: S. M. Džaja, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, u: Bosna Fran-ciscana, 17., Sarajevo, 2002. Stara shvaćanja, međutim, i dalje vedro žive čak i u dijelu inozemne historiografije, gdje se o tzv. bogumilstvu spekulira kao o "vjerskom pokretu pučke naravi." J. P. Pipoche, Louis le Grand de Hongrie et l' orthodoxie, in: Louis the Great king of Hungary andPoland. Edited by S. B. Vardy, G. Grosschmid and L. Domonkos, East Europe-an Monographs, Boulder, Distributed by Columbia University Press, New York, 1986., 93.

11

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

na ratnim pokličima i denuncijacijama političkih protivnika druge kršćanske konfesije: kada su riječi postajale prazno "oružje".

Ovdje će se pokušati utvrditi njihovo stvarno značenje, odnosno potražit će se odgovor na pitanje: u kojoj mjeri je to bio isključivo bosanski specifikum, a koliko model crkveno-političke komunikacije karakterističan za srednjovjekovnu epohu. Pažnju ćemo usmjeriti na kraj XIV. i početak XV. st., na vrijeme najintenzivnijih vojnih i političkih sučeljavanja Bosne i Ugarske, kada se ugarski kralj Sigismund Luksemburški (1387.-1437.) pod svaku cijenu nastojao okruniti krunom bosanskom. Tada je ugarska kraljevska kancelarija brujala denuncijacijama konfesionalne naravi na račun bosanske vlastele i vladara, čijom se krunom - da paradoks bude potpun - ugarski kralj nastojao okruniti, a koja mu je neprestano klizila iz ruku. Postavlja se neizbježno pitanje: kako je bilo moguće tadašnje Bošnjane žigosati najtežim kvalifikacijama vjerske naravi, a u isto vrijeme željeti njihovu krunu? Žarko željeti krunu "šizmatika" i "nevjernika" kako ih, ne jednom, Sigismund nazvao. Uza sve to, između 1404. i 1408. pokrenuti nekoliko zamašnih vojnih pohoda da bi to ostvario.

Usporedo s ratnim bubnjevima, zveketom oružja i konjskim topotom, odvijale su se ugarske vojne ekspedicije na Bosnu pod zastavom ideološko-konfesionalne propagande, koja je još od prve polovice XIII. st. poput termometra mjerila povremeno povišenu temperaturu međusobih političkih odnosa. Nakon studije L. Petrovi-ća koja je označila kvalitetno novi diskurs u izučavanju vjerskih prilika srednjovjekovne Bosne4, i N. Klaić je pokazala kako su ideološke diskvalifikacije sa konfesionalnom podlogom usmjerene protiv bosanskih vladara u XIII. i XIV. st. stajale prvenstveno u službi političko- teritorijalnih aspiracija ugarskih vladara prema Bosni.5 Njihova je zasluga štoje odnos između bosanskih i ugarskih vladara oslobođen stoljetne matrice o "pravovjernom" i "heretičnom", odnosno što su jasno odvojili "žito" od "pljeve".6 Do istog zaključka došao je i S. Ćirković -jedan od doajena bosansko-

4 Petrović, Kršćani bosanske crkve.

5 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna.

6 "U našim pisanim izvorima susrećemo se često puta s riječju hereza (krivovjerje). Ona se ne uzimlje uvijek u strogom i pravom smislu. Često puta njom se označuje jednostavno protivnik nečijeg nazora ili uopće nepovoljna osoba ili skupina. Nerijetko se okrsti heretikom osoba, kojoj se hoće naškoditi, pače bez ikakve njezine subjektivne ili objektivne krivice. Hereza zapravo znači učenje, koje se protivi kojoj kršćanskoj istini vjere. Heretik je onaj kršćanin, koji tvrdokorno drži i brani krivu nauku, ili izričito niječe koju kršćansku vjersku istinu. Heretik dakle može biti samo onaj koji je kršten; nekršteni ne može biti heretik. Petrović, Kršćani bosanske crkve, 43.

12

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

hercegovačke medievistike.7 Ovi autori su - poput S. M. Džaje8 - afirmirali novi model promišljanja ideoloških optužbi kojima se Ugarska služila kada je trebalo zadovoljiti trenutačne političke apetite. Tako je dekodirana jedna bizarna "šifra" i sada je preostalo pravljenje "inventure" u ovom ideološkom "rječniku" u optici nesekulari-ziranog srednjovjekovlja. Olakšavajuća okolnost je što su teren za takvu vrstu istraživanja pripremili i drugi autori.9

Najznačajniji "miraz" tekstu koji slijedi ostavila je historiografija markiravši neuralgičnu točku koja je u odnosima između Bosne i Ugarske nastala sredinom XIII. st. izmještanjem sjedišta bosanske katoličke biskupije u Đakovo (Slavoniju), na teritoriju pod ingerencijom "svete krune" ugarske. Fine je uočio političku pozadinu neuspjele dominikanske akcije u Bosni dvadesetih i tridesetih godina XIII. st., odnosno nastojanje da se Bosanci na taj način vrate međunarodnome katolicizmu. Namjera Mađara - konstatira on - bila je da bosanskim poslovima upravljaju pomoću crkve.10 Bilo je to vrijeme vrhunca političke moći papinstva obilježeno latinskim univerzalizmom formiranim u duhu smjernica Grgura VII. Hildebranda (1073.-1085.) i Inocenta III. (1198.-1216.) S ojačanom tezom o dislokaciji sjedišta bosan-

7 "Pišući o srednjovekovnoj stvarnosti ne možemo se odreći termina 'jeretik' i raznih izvedenih oblika jer bi to zahtevalo suviše komplikovan postupak u reprodukciji istorijskih izvora, ali se mora naglasiti njihov relativni karakter. Bosanski 'krstjani' su bili jeretici s gledišta velikih crkava, koje su bile vlasne da određuju ko im pripada, a ko je od njih otpao. Za pisca ovih redova, a verovatno i za deo laičkih čitalaca, bosanski 'krstjani' nisu bili jeretici kao što nisu jeretičke mnoge hrišćanske sekte kojih danas ima u Americi. Stoga i bosanska crkva nije neka pseudo-crkva, te pisac na nju primenjuje pravopisna pravila koja se odnose na pravoslavnu i na katoličku crkvu. Naziv 'krstjanin' i 'krstjani'je dosledno stavljen među znake navoda da bi se upozorilo na usko tehničko značenje i ne izražava rezerve u pogledu utemeljenosti njihovog hrišćanstva." S. Ćirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju BiH, I., Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBIH, Posebna izdanja, Knjiga LXXIX., Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 17., Sarajevo, 1987.,197., nap. 4.

8 Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 219.

9 Na više mjesta u svojoj studiji o Crkvi bosanskoj ukazao je Fine na političku motivaciju konfesionalnog laviranja bosanskih vladara i vlastele. Usp. Fine, The Bosnian Church, 238.-244. Konstruktivnu kritiku terminologije povijesnih izvora i starijih gledišta u novije vrijeme iznio je: M. Brković, Izvori o bosansko-humskim srednjovjekovnim kršćanima. (Recenzija: Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.)), Barbat, Zagreb, 2003., 397; Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 45., HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Zadru, Zagreb-Zadar, 2003., 453- 457.

10 J. V. A. Fine, JR., Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary in the Second Half of the Thirteenth Century, EastEuropean Quarterly, III./2., 1969., 168.

13

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

ske biskupije, s otklonom od bogumilskoga mita, s reaktualiziranom već pomalo ba-jatom raspravom o mjestu okrunjenja Tvrtka I. Kotromanića, uz novi pristup problemu bosanske krune i heraldičkog znakovlja, napravio je Džaja novi pomak u kritičkoj revalorizaciji politološke dimenzije bosanskog srednjeg vijeka a time i ugarsko-bosanskih odnosa. Postavljajući težište crkveno-političkog položaja bosanskih vladara na pitanje biskupa i biskupije, Džaja je indirektno aktualizirao jedan životno važan aspekt europskog srednjovjekovlja: pitanje političkog suvereniteta zasnovanog na "državnoj crkvi" karolinške provenijencije. Značaj dislokacije bosanske biskupije, odnosno sudbinsku činjenicu daje ovaj događaj prouzročio odvajanje bosanske crkve od države štoje Rim potaknulo da Bosnu smatra za "regio nullius dioecesis" svojedobno je uočio i Basler.11

Na tragu ove cezure koja je bosansku državu lišila ugaonog kamena srednjovjekovnog političkog subjektiviteta, kao polazište ugarskih političkih aspiracija prema Bosni isplivalo je "patronatsko pravo ", koje je od kralja Stjepana ugarskim vladarima omogućavalo isticanje pretenzija na imenovanje biskupa i nadbiskupa u zemljama "svete krune. "n Ovaj aspekt ugarsko-bosanskih odnosa potencirao je Džaja, i svoja zapažanja sažeo u sljedeću konstataciju: "Kratko rečeno, oni [ugarski kraljevi] su htjeli raspolagati bosanskom krunom te imati bosanske kraljeve za svoje vazale i imenovati bosanske biskupe."13 Na ovom je temelju prvotno bila zasnovana ugarska ekspanzionistička politika na Balkanu, koja je osnaženjem "patronatskogprava " pod Belom IV. 1238. - upravo u vrijeme dislokacije bosanske biskupije - dobila snažan impuls.14 U to vrijeme bosanska se biskupija najprije pocijepala na latinsku sa sjedištem u Vrhbosni gdje je započeta izgradnja katedralne crkve sv. Petra, i slavensku sa centrom u Moštrama.15 Sredinom XIII. st. latinski biskup je napustio Bo-

11Đ. Basler, Ungarn und das bosnische Bistum, in: Ungarn Jahrbuch, 5., Mainz, 1973.,14.

12 Ovu kapitalnu činjenicu, uz sva neosnovana domišljanja, pravilno je uočio G. von Ferdi-nandy (Königreiches Ungarn und seiner Nebenländer, Hannover, 1909., 20.) ustvrdivši da su u zemljama koje su nominalno priznavale njihovu vlast ugarski kraljevi potvrđivali vladare i imenovali biskupe. Za razdoblje o kojemu je ovdje riječ, bosanski mu primjer ne daje za pravo. O vanjskoj politici ugarskih vladara na Balkanu na prijelazu iz XII. u XIII. st. vođenoj u ime Rimske crkve: J. Schmitt, Die Balkanpolitik der Arpaden in den Jahren 1180.-1241., in: Ungarn Jahrbuch, 17., München, 1989.

13 Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 194.-195.

14 Usp. E. Darko, Zu den byzantinisch-ungarischen Beziehungen, in: Ungarn Jahrbuch, XIII./1.-2., Berlin-Leipzig, 1933., 14.-15.

15 M. Vego, Civitas Vrhbosna, u: Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo 1980., 444. Usp. M. Perojević, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I., Povijest

14

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

snu i prešao u Đakovo, dok je slavenski zadržao svoju staru rezidenciju. Nakon što je - primjećuje L. Petrović - postala "akefalna " tj. obezglavljena, Crkva bosanska je "otrgnuta od zajednice s općom Crkvom" i razvila se u autokefalnu.16 Njezino izdvajanje izvršeno je iz okvira organizacione strukture Katoličke crkve u režiji "plemića pretežno katoličke Bosne.".17 Tako je razlomljen bosanski konfesionalni "kruh", da bi zatim protekla dva stoljeća u nastojanju da ga se ponovno "sjedini". Cijeli slučaj, naravno, vremenom je evoluirao, ali ostaje neprijeporno da se tokom njezina postojanja Crkvom bosanskom aktivno bavila samo Katolička crkva. Na koji način, pak, to je pitanje koje izlazi iz okvira ove studije.

Paralelno s ovim procesom u Bosni, kao jedna vrsta njegova pandana, odvijao se proces jačanja patronatskog prava ugarskih vladara koji je odnose Ugarske s Rimom dovodio na sami rub incidenta. Iznudivši od kardinalskog zbora u Konstanzu 19. IX. 1417. patronatsko pravo na temelju "starog običaja kraljeva Ugarske", osigurao je Sigismund Luksemburški presudnu ulogu u postavljanju crkvenih osoba na čelo nadbiskupija, biskupija i manastira. Naime, pravo formalnog imenovanja pridržano je za Papu, ali isključivo za osobe koje predloži kralj, s tim da se Papa nije mogao uplitati u podij eljivanje crkvenih beneficija u Ugarskoj i pridruženim zemljama.18 Još na koncilu u Pisi 1409. koji je njegova brata Vaclava ponovno priznao za rimskog kralja čime je Luksemburgovce postavio u njihov stari ugled, ispunio je kardinalski kolegij Sigismundovu želju, probudivši istovremeno u njemu nadu da od kardinala i dalje može očekivati pomoć. Tu se očitovalo daje ponovna usposta-

Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, knjiga I, Drugo izdanje, HKD Napredak, Sarajevo, 1991, 221.; J. Šidak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, 208. nap. 136.; J. Džambo, Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Dietrich CoeldeVerlag, Werl/Westfalen, 1991., 152. O obnovi bosanske biskupije početkom druge polovice IX. st., te jurisdikcijskom raskidu Bosne s Rimom i uspostavi autokefalnosti: I. Boba, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i početak bosanske biskupije, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi sa simpozija povodom 9. stoljeća spominjanja bosanske biskupije /1089.-1989./, Studia Vrhbosnensia, 4, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991.

16 Petrović, Kršćani bosanske crkve, 13.-14.

17 Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, 131.

18 E. Mályusz, Das Konstanzer Konzil und das Königliche Patronatsrecht in Ungarn, Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae, 18., Budapest, 1959., 8.-10.; I. Bard, The Break of 1404. Between the Hungarian Church and Rome, in: Ungarn Jahrbuch, 10., Münc-hen, 1979., 66.

15

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

va crkvene unije za Sigismunda bila istovjetna ostvarenju njegovih dinastičkih ciljeva.19 Godine 1410. - nekoliko mjeseci prije nego je trebao biti okrunjen bosanskom krunom - sklopio je Sigismund s novoizabranim papom Ivanom XXIII. sporazum prema kojemu su njegova patronatska prava u cijelosti priznata.20 Iako je papa Martin V. kasnije odbio priznati koncilsku bulu, niti on niti njegovi nasljednici nisu mogli izmijeniti uspostavljeni običaj.21 Poslije Sigismunda kraljevsko patronatstvo je snažno izgrađeno.22 Ugarski sabor formalno je 1445. naredio novoizabranom regentu Ivanu Hunjadiju da brani interese Ugarske naspram Rimske kurije. Kralj Matijaš Korvin uspostavio je državni autoritet nad ugarskom crkvom u još većim razmjerima. Ovim riječima - istina ne bez pretjerivanja - objasnio je Papi svoje shvaćanje patronatskog prava: "Ugri će radije napustiti katolicizam i prihvatiti herezu nego dopustiti Svetoj Stolici da vrši imenovanja na beneficije u Ugarskoj bez kraljeva pristanka."23 Za vrijeme njegove vladavine nijedan biskup u Ugarskoj nije preuzeo službu bez kraljevskog dopuštenja.24 Ovu do 1490. uvježbanu praksu ugarskih kraljeva Rimska kurija nije doduše de jure priznala, ali je taj postupak ipak prihvatila.25 Do kraja bosanske države 1463. patronatsko pravo ugarskih vladara ostalo je glavnom preprekom "hijerarhijskom etabliranju katolicizma" i slanju papinske krune u Bosnu.26 Tu se pokazuje kako je jedan jedini događaj - izmiještanje središta bosanske

19 E. Mályusz, Kaiser Sigismundin Ungarn 1387.-1437., Akadémiai Kiadó, Budapest, 1990., 267.

20 Mályusz, Kaiser Sigismund, 268.

21P. Engel, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary 895.-1526., International Library ofHistorical Studies, 19., I. B. Tauris Publischers, London - New York, 2001., 210.

22 H. Klocke, Zur Frage des Patronatsrechts der ungarischen Könige vom 10. bis 14. Jahrhun-dert, in: Ungarn Jahrbuch, XV./1., Berlin - Leipzig, 1935., 1935., 66.

23 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 167.

24 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 167.

25 J. K. Hoensch, Kaiser Sigismund. Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368.-1437., C. H. Beck, München, 1996., 128.

26 Džaja, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, 95.-96. i dalje. Uza sve ostale faktore, povijest Katoličke crkve u Bosni (i Hercegovini) - ne samo u srednjem vijeku - sudbinski je bila određena ovim pravom ugarskih vladara. Njegova inercija snažno je djelovala čitavo vrijeme osmanske vlasti (1463.-1878.), proizvodeći stanje koje je neprestano spriječavalo hijerarhijsku konsolidaciju katoličanstva. Osmanskim osvojenjem Bosne borba između Rima i ugarskih vladara za bosansko kraljevstvo i bosansku dijecezu

16

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

biskupije sredinom XIII. stoljeća - odredio odnose između ugarske i bosanske krune stoljećima nakon toga.

S ovim znanstvenim polazištem koje mistificirani slučaj Crkve bosanske u znatnoj mjeri relativizira, s teme je skinut stoljetni balast bogumilstva a pojam hereti-čnosti smješten u realne okvire crkveno-političkih odnosa između feudalnih entiteta u katoličkom dijelu srednjovjekovne Europe. Na ovom očišćenom terenu, markiranom znanstvenom "signalizacijom", omogućeno je lakše i sigurnije kretanje. Suvremena istraživanja crkveno-političke povijesti Istočno-Centralne Europe pružila su dodatne argumente ovoj tezi, utvrdivši da ne postoji realan dokaz daje crkva u Bosni ikad prihvatila bogumilizam.27 Na razini globalnih kulturno-civilizacijskih kodova, na Crkvu bosansku primjenjiva je definicija S. M. Džaje: "iščašena zapadnapa-radigma." Ovaj slučaj slavenske autokefalnosti iskočio je iz okvira Braudelove definicije: "Zapad gleda prema Rimu, Istok prema Konstantinopolu."28 Ni rimska ni carigradska, ni katolička ni pravoslavna, ova Crkva je u punom značenju te riječi ostala autentično bosanska, vjerna kršćanskoj konfesiji koju izvori imenuju "vjerom bosanskom ". Njezini članovi, pak, sebe su nazivali "krstjanima ". Bio je to primjer sla-

nije završena, nego je samo nastavljena, istina u novim okolnostima. Nasuprot legitimističkih zahtjeva Rima u pogledu raspolaganja bosanskom krunom, koju mu je 25. X. 1478. oporučno ostavila posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača, Habsburgovci su kao nasljednici ugarske krune istaknulipatronatskopravo kojim su se koristili prilikom imenovanja biskupa za bosansku dijecezu. Tom prilikom - kao i u srednjem vijeku - došlo je do sukoba kompetencija s Rimskom kurijom, koja (primjerice u XVII. st.) nije priznala postavljenje nekoliko bosanskih biskupa "jer nisu stolovali u svojoj biskupiji pod turskom vlašću." Zato je - usljed otpora bečkog dvora i njegova patronatskog prava - propao pokušaj Rima da nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. odvoji Bosnu od đakovačke biskupije i "za cijelo područje Bosanskog ejaleta osnuje zasebnu biskupiju." Umjesto biskupije osnovan je 1735. tzv. Apostolski vikarijat u osmanskoj Bosni (Vicariatus Apostolicus in Bosna Othomana) "kao provizorij, privremeno riješenje." Sporazumom između Beča i Vatikana 1881. - prilikom uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini - presudnu ulogu u imenovanju nadbiskupa i biskupa imao je austrougarski car. Tada je umjesto Bosanskog i Hercegovačkog vikarijata uspostavljena Vrhbosanska nadbiskupija i metropolija sa sjedištem u Sarajevu, te biskupije u Banjoj Luci i Mostaru. S. M. Džaja, Od Kulina bana do austro-ugarske okupacije, u: Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Sarajevo, 1993., 46 - 48.; Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 195., nap. 147., 197.-200.; M. Kara-matić, U doba Austro-Ugarske (1878.-1918.), u: Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Sarajevo, 1993., 80.

27 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 175.

28 F. Braudel, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990., 270.

17

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

venske autokefalnosti u tzv. Katoličkoj Europi, u jednoj od njezinih rubnih zemalja u kojoj je, jednom iščupan, etablirani crkveni model teško nalazio čvrsto tlo.29 Zato se ovaj tekst može shvatiti kao prilog višestoljetnoj povijesti neetabliranog kršćanstva u Bosni.

2. U slijepom kutu povijesti. Stereotipi: "fenomeni dugog trajanja." Dva različita konfesionalna "vremena" Ugarske i Bosne.

Sada možemo preći na riječi i stvarnost, na ideologiju i život.

Stoljetno povijesno iskustvo nataloženo u odnosima Bosne i Ugarske ovaj ra-tno-huškački govor vremenom je pretvorilo u stereotip, po pravilu aktiviran sa svakim novim zaoštravanjem odnosa i ratnim sukobima. Prema njemačkom etnologu H. Bausingeru, stereotipi su "nekritička poopćavanja koja se protive provjerama i koja su prema promjenama relativno rezistentna. Stereotip je znanstveni pojam za neznanstveni stav. "30 Stereotipi su - dodaje F. Braudel - "fenomeni dugog trajanja."31

Nastanak ovog stereotipa najtješnje je povezan sa okolnostima u kojima je sredinom XIII. st. - s izmještanjem sjedišta bosanske katoličke biskupije na teritoriju pod ingerencijom "svete krune"- formirana autokefalna Crkva bosanska "kao tradicionalistički otpor protiv rimskog ustaljenog službenog poretka".32 Rim je naime

29 U braudelovski intoniranoj sintezi hrvatskoga srednjovjekovlja - vrhuncu hrvatske i južnoslavenske medievistike - raspravljajući o "stvaranju katoličkog i pravoslavnog prostora" Raukar (Hrvatsko srednjovjekovlje, 262.-264.) precizno markira prijelazni karakter bosanskoga prostora u srazu Pravoslavne i Katoličke crkve: "Između njih, na samoj granici Istočne i Zapadne crkve, od prve polovice XIII. stoljeća bila je smještena zasebna 'Crkva bosanska'. Ukliještena između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada, osporavana i od jednog i od drugog, ona će do pada Bosne pod tursku vlast 1463. god., unatoč vjerskom i hijerarhijskom osamostaljivanju, biti onom heretičkom zajednicom, a srednjovjekovna Bosna onim prostorom na kome će se uzajamno prožimati istočni i zapadni utjecaji i upravo time djelovati na društveni razvoj hrvatskih zemalja." Daljnje izlaganje ove teme sažima pod duhovitim i ništa manje točnim naslovom: "Istočna osnovica u zapadnom ozračju." Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 282. Za primjetiti je koliko se ovaj objektivni znanstveni pristup suštinski razlikuje od ideoloških stereotipa o bogumilstvu i rijeci Drini kao vjekovnoj civilizacijskoj granici.

30 Citirano prema: Džambo, Maledicta Ethnica, 93.

31 Citirano prema: Džambo, Maledicta Ethnica, 93.

32 S. M. Džaja, Bosanska podijeljenost na konfesije, u: Jukić, 16./17., Sarajevo, 1986./87., 3.

18

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

Crkvu bosansku "proglasio heretičnom i na nju primijenio srednjovjekovnu hereti-zirajuću terminologiju.>m

Kao jedna od formi sektaškog i nereformiranog kršćanstva, razvila se Crkva bosanska u "misaonu osnovicu društvene individualizacije" .34 Ta snažna "opruga" pokretala je "kazaljke" koje su u "satnom mehanizmu" društvene elite srednjovjekovne Bosne mjerile jedno od njezinih konfesionalnih "vremena".35 Neusklađenost ovog "vremena" sa zapadno-europskim rimsko-katoličkim konfesionalnim "Gree-nwichom ", osobito u trenucima naraslih političkih ambicija ugarskih vladara prema Bosni, dovodila je do aktiviranja ideološkog vokabulara zasnovanog na osobenosti bosanskih konfesionalnih prilika.36 Politički identitet bio je isto tako rezultat omeđivanja od neprijatelja, te konsekventne unutrašnje konfesionalizacije. Rezultat: sakralizacija politike i konfesionalizma, povezanost između, religije, društva i mentaliteta.37

Jedno "vrijeme" ovako se nije moglo uskladiti s drugim, jer su konfesionalni "satovi" navijeni bili prema različitim vremensko-povijesnim "meridijanima". Sat povijesti teško se mogao vratiti unatrag. Ove oluje što su povremeno - najduže na prijelazu iz XIV. u XV. st. - znale uskovitlati strasti, pratio je gromki rječnik čiji eho se miješao sa ljudskim znojem i krvlju. Kako su oštreni mačevi, oštrene su i riječi. Simptomatično je - takvu sliku bar nude dostupni izvori - daje ova verbalna agresija putovala samo jednim smjerom: iz Ugarske prema Bosni. Iz Bosne, međutim, nije bilo odgovora na ove optužbe. Da lije to samo rezultat pomanjkanja izvora ili je u pitanju nešto drugo, teško je odgonetnuti. U svakom slučaju, pobjedu na bojnom po-

33 Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 219. Usp. Fine, The Bosnian Church, 152.

34 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 289. Nasuprot njoj stajao je franjevački red i općenito katolički utjecaj, kao "novo uporište društvenog okupljanja." Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 287. Fine, (The Bosnian Church, 152.) smatra da je u organizacionom i doktrinarnom smislu Crkva bosanska predstavljala produženje redovnika u Bosni. Svoju teologiju ona je zasnivala na kombinaciji neškolovanog katolicizma i onoga štoje izvorno bilo iskrivljeno, a što je po nekom urođenom ponosu preuzelo ulogu temeljne prakse.

35 O tome dalje u tekstu.

36 U ovom slučaju ideološke diskvalifikacije imale su izrazito staleški karakter, tj. bile su upravljene prema vrhu bosanskog feudalnog društva - prema ugarskim političkim protivnicima - za razliku od diskvalifikacija prisutnih u antiheretičkoj literaturi (Dubia iz 1373.) usmjerenih generalno prema pripadnicima Crkve bosanske. Usp. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 286.

37 Usp. K. Bosl, Gesellschaft im Aufbruch. Die Welt des Mittelalters und ihre Menschen, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg 1991., 204.-205.

19

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

lju nisu donosile oštre riječi, nego mačevi, koplja, balestre i hrabrost ratnika. Uz to, vjerojatno, i ratna sreća.

Stranice koje slijede nastojat će utvrditi odnos između ukorijenjenih predodžbi, okolnosti koje su im pružale šansu da isplivaju na površinu i drevnih životnih zakonomjernosti djelujućih po dubljoj logici spojenih posuda.38 To znači napor usmjeren na razumijevanje misaonog sklopa naših aktera - šta su mislili kad su nešto izgovarali, šta pak odaju njihovi postupci - tj. "iščitavanje povijesti kolektivnih i individualnih imaginarija prošlih vremena."39 Kroz ovu optiku približit će nam se Braudelo-va definicija rata: "Rat (...) prevladava u događajnom. (...) Ali on nije protuciviliza-cijski čin; čak i onda kad naizgled izmakne izravnoj kontroli država, on poprima razmjerno postojane oblike koje mu nameću društva koja se u njemu sukobljuju, njihovi ljudi, tehnike, novčana sredstva, mjesta na kojima se najradije sukobljuju. "40 Može se reči: rat kao oblik komunikacije u vanrednim okolnostima.

3. Bosna-Ugarska: prijatelj-neprijatelj - pravovjeran-krivovjeran

Po već uhodanom i dobro poznatom scenariju, ratna razračunavanja u stopu je pratila promjena vokabulara. Dok je nakon osvajanja Klisa bosanski kralj Tvrtko I. poglede usmjeravo na Split, najavio je Sigismund 22. IX. 1387. skori dolazak u Đakovo da bi "ukrotio oholost bosanskog bana i ostalih buntovnika. "41 Tvrtko je u tom trenutku već deset godina nosio kraljevski naslov koji mu iz Ugarske nikad nije osporen, i ova mu je stara intitulacija - u nedostatku efikasnijih sredstava - pri-ljepljena kao "kazna" za njegov vojni pohod na Hrvatsku i Dalmaciju. Nakon što je bosanska vojska ušla na zadarsku teritoriju, javio je 17. XI. 1387. ugarski zapovjednik Albert Lučenc Splićanima o "mnoštvu i moći bosanskih krivovjernika. "42 Ispisivanje ovog "kataloga" konfesionalno-političkih "psovki" uz povremene prekide je nastavljeno sve do bitke u Lašvi 1415. koja je označila kraj ugarskih vojnih ekspedi-

38 Usp. instruktivna zapažanja: M. Polić Bobić, Među križom i polumjesecom. Dubrovačke dojave španjolskome dvoru o Turcima u XVI. stoljeću, LJEVAK, Zagreb, 2000., 86. i dalje, 95.

39 Citirano prema: Bobić Polić, Među križom i polumjesecom, 86.

40 Citirano prema: Bobić Polić, Među križom i polumjesecom, 86.

41 Történelmi tár, IX., Budapest, 1861., 42.

42I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, H, Čakavski sabor, Split, 1979., 739.; T. Smiči-klas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae etSlavoniae, XVII. (1386.-1394.), Zagreb, 1981., 103.

20

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

cija na Bosnu a s njima i kraj Sigismundove ambicije da bude okrunjen bosanskom krunom, zatim uglavnom prilikom evokacija proteklih događaja za internu ugarsku upotrebu: tek toliko da ne padnu u zaborav.43 Tako se na ovom verbalnom "barometru" precizno ogledao rast i pad pritiska u ugarsko-bosanskoj stoljetnoj povijesti, povijesti ispisanoj na komplementarnosti sudbina uvjetovanoj geografijom, odnosno susjedskim položajem.

Kako su se odnosi zaoštravali a Sigismundove vojne ekspedicije na Bosnu ostajale bez rezultata, "manuskript" ovog ideološkog vokabulara postajao je sve obimniji. U jesen 1391. zatražio je ugarski kralj od pape Bonifacija IX. da vojnom pohodu protiv "Turaka, maniheja i heretika" koji se nalaze u susjedstvu njegove države kao i "šizmatika koji borave u Bosni" često napadajući njegova kraljevstva Ugarske i Dalmacije osigura formu križarskog rata.44 Ovaj se kliše može smatrati ideološkim "standardom", sa varijacijama koje nisu presudno razbijale njegovu monotoniju.

Među češćim su izrazi "šizmatici"45, "šizmatici i patareni"46, kojim je tadabru-

43I. Nagy, Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, VI., Bu-dapest, 1894., 534., (12. IV. 1419.); L. Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca, Zagreb, 1916., 257., (12. VIII. 1426.); E. Varyú, Tomaj Nemzetségbeli Losonczi bánffy csálad oklevéltára, Budapest, 1908., 577., (16. VI. 1427.); G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./6. (1418.-1428.), Budae, 1844., 863., (3. XI. 1427.)

44 Smičiklas, Codex diplomaticus, XVII., 409.-410.; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964.,170. Usp. "... presertim in con-finibus regni nostri contra sceleratissimam cohortem Turcorum et aliarum scismaticarum nacionum barbariem nostrorum et regni nostri emulorum." L. Szabo, Oklevéltár grofCsaky csálad történetehez, I./1. (1229.-1499.), Budapest, 1919., 218. (17. II. 1401.); "... eos ipso saeculo quinto decimo, quo in Bosnia Manichaeorum seu Patarenorum secta late adhuc do-minabatur." J. Koller, Historia episcopatus quinqueecclesiarum, III., Posonii, 1784., 315.

45 "... et ipsorum infidelium gentium et schismaticorum Bosnensium et Rasciensium" G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./1. (1382.-1391.), Budae, 1834., 417.-418. (26. IV. 1388.); "...etcum... scismaticisBoznensibus etceterissuis consoda-libus." B. L. Kumorovitz, Monumenta diplomatica civitatis Budapest, III./1. (1382.-1439.), Budapest, 1987., 21. (16. VI. 1388.); "... cumplerisque schismaticis Bozniensibus, et ceteris suis consodalibus." Fejér, Codex diplomaticus, X./1., 427. (19. VI. 1388.); "... rebellibus nostris Bosnensibus scismaticis." F. Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća, Starine, XXXIX, Zagreb, 1938., 256. (8. X. 1405.); "... perfidorum turcorum et Bosnensium scisma-ticorum." L. Thallóczy - S. Barabás, Codex diplomaticus comitum de Blagay, A Magyar Tu-dományos Akadémia, Budapest, 1897., 220. (22. IV. 1406.); "... adpartes infideliumBoznen-sium scismaticorum accessit moraturus." L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München-Leipzig, 1914., 349. (6. VI. 1407.)

46 "in regno Bosne sepius contra scismaticos etpatarenos eiusdem regni incolas." L. Thallóc-

21

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

jala ugarska kraljevska kancelarija, dok je papa Grgur XII. 30. VIII. 1408. uz odrednicu "šizmatici" dodao oznaku "nevjernici."47 "Tercirale" su im etikete: "heretici "48 "patareni "49, "protivnici "50, "neprijatelji i protivnici "51, "smrtni protivni-

zy - Á. Áldásy, Magyarország melléktartományainak oklevéltára (1198.-1526.), Budapest, 1907., 38. (25.I.1395.)

47 "... prope confines Boznensium ac aliorum scismaticorum et infidelium." E. Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, II./2., Budapest, 1958., 168., br. 6311..; "... ab infidelibus Bosni-ensibus." E. Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, I., Budapest, 1951., 395., br. 3617. (8. IX. 1394.). Iz izvještaja službenika papinske komore i pobirača crkvene desetine u zadarskoj, splitskoj, dubrovačkoj i barskoj biskupiji. "... ut guardianum domus b. Marie in Zalard... qui in regno Bosne inter scismaticos consistunt." E. Fermendžin, Acta Bosnae potissimum eccle-siastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925. usque adannum 1752., Zagrabiae, 1892., 65., br. 346. (18.I.1402.). Iz pisma pape Bonifacija IX. upućenom iz Rima biskupu Varadina u Ugarskoj.

48 "propter multitudinem, et potentiam hereticorum Bosanensium." Smičiklas, Codex diplo-maticus, XVII., 103. (17. XI. 1387.)

49 "... in regno Bozne sepius contra scismaticos etpatarenos eiusdem regni incolas." Smičiklas, Codex diplomaticus, XVII., 514. (23. V. 1393.); "... per nephandospatarenos, Herwo-yam vayvodam Boznensem et suos complices, tenebatur obsessus." Šišić, Nekoliko isprava, 192. (22. VII. 1402.);"... dum versusperfidos Boznenses et Paterinos, nostros et Regni nostri emulos."; "... vtputa Turcorum et aliarum perfidarum nationum, nec non Paterinorum Boznensium. " G. Wenzel, Ozorai Pipo Törtenetehez, I., Történelmi tár, Budapest, 1884., 22., 25. (17. VI. i 7. XII. 1407.); F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.), Matica hrvatska, Zagreb, 1902., 197., nap. 159

50 "... contra Bosnenses nostros et regni nostri emulos." Šišić, Nekoliko isprava, 1938., 158 (14. IV. 1401.). Slične formulacije upotrebio je Sigismund u ispravama od 24. i 25. VII. 1407. Šišić, Nekoliko isprava, 291.-292.; "... contra emulos nostros Boznenses." J. Házi, So-pron szabad királyi város története, I./2. (1407.-1429.), Sopron, 1923., 6. (16.I. 1408.); "... contra nonnullos nostros et regni nostri emulos, videlicet Boznenses et turcos." S. Barabás, Codex diplomaticus sacri Romani Imperii comitumfamiliae Teleki de Szék, I. (1206.-1437.), Budapest, 1895., 339.-340. (26. V. 1408.); "... contra emulos nostros Boznenses." Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, II./2., 167., br. 6308. (29. VIII. 1408.); "... in regno Boznae contra nostros et eiusdem S. Coronae aemulos." J. Csoma, Adalekok a felsö-gechei Gechey család történetehez es nemzedekerendjehez, Turul, IV., Budapest, 1886., 186.; "... contra nonnullos nostros et regni nostri emulos versus regnum Bozne." Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, II./2., 383., br. 7743. (2. VII. 1410.);"... in presenti nostro exercitu circa confinia regni nostri Bozne adversus nonnullos nostros et regni nostri emulos." K. Géresi, Codex diplomaticus comitumKárolyideNagy-Károlyi(1414.-1489.),II.,Budapesten, 1883., 12. (11.m 1414.); "... prout eciam nuncper nonnullos nostros et regnorum nostrorum emulos, utpote Boznenses, captus tenetur." Nagy, Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et

22

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

ci"52, "buntovnici"53 "buntovnici i nevjerni"54, "nevjerni"55, "nevjerni i neobuzdani"56, "nevjerni i protivnici"57, dok su s Turcima u kontekstu Bosanci bili "protivnici i buntovnici "58, odnosno "šizmatici i barbari."59 Bosanci su uz Turke 9. XII. 1407.

Vasonkeő, VI., 534. (12. IV. 1419.); Varjú, Tomaj Nemzetségbeli Losonczi bánffy csálad oklevéltára, 549 -550. (22. V. 1417.), 553. (7. IX. 1417.)

51 "propter sepissimos incursus ac invasiones hostium ac emulorum nostrorum videlicet Boznensium." Thallóczy-Barabás, Codex diplomaticus comitum de Blagay, 186. (25. VII 1395.)

52 "... in regno Boznae... inter non pauxillas nostros et regni nostri letales aemulos." G. Gündisch, Urkundenbuch zur Geschichte derDeutschen in Siebenbürgen, IV. (1416.-1437.), Hermannstadt, 1937., 64. (20. KL 1418.)

53 "ad edomandam banni Boznensium et aliorum nostrorum rebellium." Történelmi tár, IX., Budapest, 1861., 42., (22. IX. 1388.); "... ubi eciam vicibus sepe multiplicatis dictos nostros rebelles in nimia pluralitate congestus." Šišić, Nekoliko isprava, 318. (29. XII. 1408.)

54 "... rebelium nostrorum Boznensium etperfidorum." Šišić, Nekoliko isprava, 261., (28. XI. 1405.); "... omnium et singulorum Bosnensium et quorum libet aliorum nostrorum rebellium et infidelium." J. Gelcich - L. Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 278. (23. XI. 1416.)

55 "... quas ipse partes passi sunt maxime ab infidelibus Bosniensibus." Mályusz, Zsigmond-kori oklevéltár, I., 395. br. 3617. (8. IX. 1394.); "... necnon Boznensium nostrorum infidelium." Šišić, Nekoliko isprava, 280. (1. VIII. 1406.); "... captivitatem quorumdam infidelium nostrorum Bosnensium subire coactus est." Fejér, Codex diplomaticus, X./6., 863. (11. XI. 1427.)

56 "... regni Bosnensis populumperfidum et effrenem." Perojević, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I., 425.; Thallóczy, Studienzur Geschichte, 351. (18. X. 1408.)

57 "contra certos Boznenses nostros et ipsius regni nostri Hungarie infideles et emulos." Nagy, Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, VI., 448. (3. VI. 1417.); "... quibusdam nostris emulis et infidelibus in regno nostro Bozne." L. Fejérpataky, Monumenta Hungariae heraldica (Magyar czímeres emlékek), TL, Budapest, 1902., 35. (17. IX. 1422.)

58 "Quia nonnulli Turcy, Boznenses et alii nostri emuli et rebelles." Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, II./1., Budapest, 1956., 630.-631., br. 5036. (4. X. 1406.); ".. dictorum nostrorum emulorum Turcorum videlicet et Boznensium tirannicam rebellionem actus nepharios et impedimenta tollerare non valentibus..." Šišić, Nekoliko isprava, 319. (29. XII. 1408.); "... contra sevissimos Turcos, crucis christiani persecutores, presertim vero contra Bosnenses, nostros eotunc et regni nostri notorios emulos et rebelles." Thallóczy, Studien zur Geschichte, 354. (5. IX. 1425.). Upotreba ove ideološke matrice, naravno, nije "privilegija" samo ugarskih vladara. Identične kvalifikacije koristi i napuljski kralj Ladislav kada 17. VI. 1402.

23

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

za Sigismunda slovili kao "nevjernici križa Kristova " i "protivnici" ugarskog kraljevstva60, a 5. XI. 1403. kao "progonitelji kršćana."61 Mnogo kasnije - u ispravi od 16. VI. 1427. čiji se sadržaj odnosio na početak XV. stoljeća - nazvao je ugarski kralj Bosance i Turke "progoniteljima križa Kristova i svekolike prave vjere, njegovim i njegovih kraljevina neprijateljima. "62 Ni time bogati repertoar konfesionalnog etiketiranja nije bio iscrpljen: na molbu kralja Sigismunda izdao je papa Grgur XII. 9. XI. 1407. kršćanskom svijetu proglas da mu pomogne u borbi protiv "Turaka, Arija-na, Maniheja i drugih nevjernika "63, misleći pri tom prvenstveno na Bosance.64 Tom

govori o ponovnom zadobijanju kraljevina Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koje su uz pridružene kraljevine zaposjeli "protivnici i buntovnici." Š. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, IV., Zagreb, 1874., 463.

59 "... pro tuicione confiniorum dicti regni nostri uti premissum est contra imanissimorum Turcorum ceterorumque Scismaticarum et Barbararum nacionum." Szabo, Oklevéltár grof Csaky csálad történetehez, I./1., 240. (29. XII. 1405.); "... et adversus perfidissimos Turcos, Crucis Christi inimicos, et alias nationes barbaricas et schismaticas... demum vero contra Bosnenses." Fejér, Codex diplomaticus, X./6., 114. (1418.).; L. Fejérpataky, Monumenta Hungariae heraldica (Magyar czímeres emlékek), I., Budapest, 1901., 49. (29. III. 1418.); "... demum vero pridem in exercitu nostro regali contra nonnullos nostros et ipsius regni ae-mulos, vtputa Turcas Bosnenses et alias nationes barbaricas." G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./5. (1410.-1417.), Budae, 1842., 810. (29. IX. 1417.)

60 "... nonnullorum Infidelium Crucis Christi, vt puta et regni nostri aemulorum, signanterque Turcorum et Boznensium." G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./4. (1401.-1409.), Budae, 1841., 609. Isto tako u Sigismundovoj povelji od 29. XII. 1408. Šišić, Nekoliko isprava, 318. Od križarskih ratova Arapi su za kršćane važili kao nevjernici, a sintagma partes infidelium, na koju se nailazi u brojnim papinskim i drugim srednjovjekovnim dokumentima, "označavala je svijet izvan sfere katoličanstva." Džambo, Maledicta Ethnica, 102.

61 "Preterea dum valida potencia Thurcarum cum ceteris persecutoribus christianorum, gente utputa Boznense." Šišić, Nekoliko isprava, 232., 303. (20. IV. 1408.)

62 "non paucis Boznensibus necnon Turcis, crucis Christi et totius ortodoxae fidei persecutoribus, nostris videlicet et regnorum nostrorum aemulis." Varjú, Tomaj Nemzetségbeli Lo-sonczi bánffy csálad oklevéltára, 577.; "...per sevissimos Turcos, crucis Christipersecutores nostrosque et regni nostri emulos..." Thallóczy-Áldásy, Magyarország melléktartományai-nak oklevéltára, 112. (27. IX. 1437.)

63 Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić, 202. Tekst isprave: Koller, Historia episcopatus quinqueec-clesiarum, HL, 283.-287.

64 F. Rački, Pokret na Slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, IV., Zagreb, 1868., 94.-95.

24

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

prilikom nazvao je Sigismunda "katoličkimprvakom i stražaromprave vjere."65 Prisjećajući se 12. VIII. 1426. događaja koji su prethodili bitki u Lašvi, spominjao je Sigismund "mnoštvo barbara turskog plemena" koji su prodrli u njegovo bosansko kraljevstvo i potčinili ga, da bi ban Pavao Čupor koji je sa svojim banderijem pošao ratovati protiv Turaka pao "u ruke nekih nevjernih Bosanaca" gdje je i završio život.66 Budući da se pretežna većina akindžija (pripadnika turske jurišne konjice) regrutirala iz kršćanskih seljaka i zanatlija, s obzirom da su bili pristalice Istočne crkve, pojmovi Turčin i šizmatik stopili su se ubrzo jedan s drugim. Godine 1390. slovili su oni već istovremeno kao neprijatelji cijelog kršćanstva.67 Slično se desilo sa izrazima "katolički" i "ugarski", koji su krajem XIII. st. na Balkanu postali sinonimi.68 Prodori Turaka živo su zaokupili cijeli humanistički obrazovan svijet i njegova najvišeg zaštitnika, Svetu Stolicu, i tako je uloga mađarstva kao "zaštitnog bedema, zaštitne utvrde, zaštitnog zida, brane, zaštitnog jarka, stijenjaka, stupa i štita" postala rasprostranjen pojam u cijeloj Europi.69

"Paganima i šizmaticima" nazvao je Sigismund 20. XII. 1409. Tatare i Ruse, da bi sljedeće godine pozvao kneževe, gospodare i gradove da Teutonski red pomognu u potčinjavanju pagana i "progonitelja križa Kristova. "70 Još od vremena njemačkog cara Friedricha II. dodijelili su papa i car Teutonskom redu prava na područja Litvanije i Rusije kao i na njihove stanovnike, a 17.I.1415. opozvao je papa Ivan XXIII. te privilegije. Pet sedmica kasnije prenio je Papa ova prava na poljsko-litvan-sku državu i imenovao kralja Vladislava Jagelovića generalnim vikarom u Novgoro-du, Pleskau (polj. Pszczyna) i graničnim oblastima, s nalogom da tamošnje "nevjernike i šizmatike " privede krilu Rimske crkve.71 Prije nego je krenuo u sukob s husi-

65"... tanquam Princeps Catholicus, et pervigil fidei orthodoxae." Koller, Historia episcopa-tus quinqueecclesiarum, HL, 285.

66 Thallóczy, Povijest Jajca, 257. "... ad depressionem barbarae nationis secundum consilia ac modos praefati Regis... quod solitis et exquisitis fallaciis laborem vestrum Teucrorum et aliorum infidelium nequeat evacuare perfidia." Koller, Historia episcopatus quinqueeccle-siarum, HL, 286., 287. (9. XI. 1407.) Iz proglasa pape Grgura XII. upućenom kršćanima da pomognu kralju Sigismundu u borbi protiv Bosanaca.

67 Mályusz, Kaiser Sigismund, 130. Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, III., Matica hrvatska, Zagreb, 1972., 172.

68 Z. J. Kosztolnyik, Hungary in the thirteenth century, East European Monographs, Boulder, Distributed by Columbia University Press, New York, 1996., 308.

69 A. Eckhardt, Das Ungarnbild in Europa, Ungarische Jahrbücher, XXII./1.-3., Berlin, 1942., 162.

70 Hoensch, Kaiser Sigismund, 143., 144.

71 Hoensch, Kaiser Sigismund, 210.-211.

25

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

tima, izdao je Sigismund 10. II. 1420. dekret o križarskoj vojni zasnovan na nužnosti iskorijenjenja hereze, da bi husitsko pitanje učinio problemom svih pravovjernih kršćana a time sebi također osigurao kurijalnu potporu.72 Upravo kao školski primjer zvuče njegove riječi od 17. IX. 1422. da je vojni angažman protiv husita uslijedio "zbog iskorijenjenja heretika, božijih i naših poznatih nevjernika."73 Između izdaje Boga i vladara stavlja se dakle znak jednakosti! Konfesionalno inspiriran rječnik kao logistika političkih ambicija i posljedica "umnoženog" crkvenog raskola. Upotrebljavan relativno često, naziv "pataren" izvorno je italijanskog porijekla za šizmati-ka, dok su u isto vrijeme ovu riječ rimski katolici koristili da opišu pripadnike Srpske pravoslavne crkve.74 Oznaka bosanskih patarena kao maniheja nije ništa drugo nego u epohi humanizma i renesanse tako obljubljena antikizacija.75 Na svim stranama, u brojnim varijacijama, odzvanja ovaj "sveti" rječnik europskim srednjovjekovljem.

Kada je u nastojanju za izmirenjem s husitima stupio u pregovore, našao se Sigismund izložen riziku da i sam bude oklevetan kao potajni heretik. U prisustvu brojnih dostojanstvenika i samoga Sigismunda, prilikom susreta u Požunu (Bratislavi) između 4. i 9. IV. 1429. gdje se pojavio vođa Taborita Prokop Ćelavi - predstavivši Češku kao najkršćanskije kraljevstvo i izabranu zemlju Biblije u kojoj obraćeni na pravu vjeru žive stanovnici kao izabranici Krista - etiketirao je u nastupnom govoru njegov glasnogovornik Petar Payne ("Mistr Engliš") Sigismunda kao Antikrista, "izdajničkog kralja juga" i riđokosog zmaja iz Apokalipse, priznavši mu daje "naj-nepobjediviji i najsjajniji kralj" koji se ipak okrenuo od božanske istine.76 Nakon promjene na čelu Kurije sa preuzimanjem dužnosti pape Eugena IV. 11. II. 1431. bila je Sigismundova praktična politika uređena na tome da postigne sudjelovanje husi-

72 Hoensch, Kaiser Sigismund, 290.

73 Fejérpataky, Monumenta Hungariae heraldica, JL, 36.; "... ad extirpationem et destructio-nem hereticorum hussitarum de regno nostro Bohemie specialiter intendens." B. Iványi, Bár-tfa szabad királyi város levéltara (1319.-1501.), Budapest, 1910., 49. (8. IV. 1434.).; "... in circumvicinis partibus antedictae Ecclesiae nostrae plurimos haereticos, tam Clericos, quam laicos haereticae pravitatis maledictorum Hussitarum, Catholicae fidei et Sanctae Romanae ac universalis Ecclesiae aemulorum, defaedatos, et depravatos." Koller, Historia episcopatus quinqueecclesiarum, III., 356. (15. m. 1437.)

74 Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, 172 -173.

75 S. M. Džaja, Noch eine fragliche interpretation der Bosnischen Mittelalterlichen Konfessi-onsgeschichte, Münchner Zeitschriftfür Balkankunde, 1. Band, Rudolf Trofenik, München, 1978., 248.

76 Usp. Hoensch, Kaiser Sigismund, 355.-356.

26

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

ta na baselskom crkvenom saboru i prikladno riješenje vjerskih opreka.77 Sličan pokušaj dubrovačkog svećenstva da nagovore Bosance da upute poslanike u Basel propao je. Kralj Tvrtko II. već se kolebao, ali je pod pritiskom vodećih ljudi Crkve bosanske ipak odustao od takve namjere.78

S promjenom političke konstelacije nakon ugarske vojne pobjede u Bosni rujna 1408., otupila je oštrica ratnog vokabulara i preko noći zamijenjena kurtoaznom dvorskom retorikom. Nakon što se herceg Hrvoje, vođa antiugarske koalicije u Bosni i favorit napuljskog kralja Ladislava, "akrobatski" prebacio u pobjednički tabor, javio je Sigismund 6.I. 1409. trogirskoj općini daje između njega "i gospodina Hr-voja, hercega splitskog kao i čitave Bosne " postignut "mir, savez i sloga."79 U ispravi od 24. II. 1409. pohvalio se ugarski kralj da su se "svijetli gospodin Hrvoje splitski herceg i knez Donjih Kraja ", kao i "baroni, plemići, prvaci i svi stanovnici našeg bosanskog kraljevstva" vratili u pravu pokornost i obdržavanje vjernosti.80 Nastojeći osigurati uvjete za okrunjenje bosanskom krunom koja mu je poput ribe neprestano klizila iz ruku, najkasnije početkom 1410. imenovao je Sigismund hercega Hrvoja vicekraljem u Bosni.81

Ovom "happy endingu " prethodio je zaplet čiji scenario se u hodu mijenjao nekoliko puta. Nakon štoje pod kraljem Ludovikom I. postao njegov "vjerni vitez"82, stupio je Hrvoje 23. VIII. 1393. u vazalni odnos prema kralju Sigismundu i kraljici Mariji, uz obećanje da će nakon smrti kralja Dabiše služiti samo njima.83 Kada je ka-

77 Hoensch, Kaiser Sigismund, 372.-373.

78 Citirano prema: Thallóczy, Povijest Jajca, 38. nap. 4.

79 V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, II., Matica hrvatska, Zagreb, 1972., 391.; Fejér, Codex diplomaticus, X./4., 762.-763.

80 L. Fejérpataki, Monumenta Hungariae heraldica (Magyar czímeres emlékek), I., Budapest, 1901., 31.

81 Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 214.

82 M. Ančić, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Biblioteka Djela - knjiga 9, ZIRAL - Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knjiga 100, Biblioteka Stećak, knjiga 2, Zadar-Mostar, 1997., str. 178.-179., 262.-263.

83 F. Rački, Pokret na Slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, III., Zagreb, 1868., 137.-138.; V. Klaić, Povijest Hrvata, II., 306.-307.; Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić, 92.; Perojević, u: Povijest BiH, I., 357.-358.; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 173.; P. Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 16., Zagreb, 1998., 59., nap.

27

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

snije promijenio političku orijentaciju i pristao uz napuljskog kralja Ladislava, krenuo je Sigismund protiv njega u vojni pohod i 2. VI. 1398. nazvao ga "nevjernim" koji se sam "pribrojio i pridružio rulji nevjernika križa Kristova, to jest Turaka. "84 Poslije Hrvojeve bezuspješne opsade Knina u ljeto 1401., svrstao gaje Sigismund među "bezbožnepatarene" koji su izveli taj napad.85 Hrvojeve trupe što ih je Sigismund 22. IV. 1406. imenovao "nevjernim buntovnicima i protivnicima" - "šizma-tičkim Bosancima " koji su se udružili s nebrojenim mnoštvom Turaka - u to su vrijeme uz pljačke, preljube, skrnavljenja i ubojstva opustošile posjede blagajskih knezova Ladislava, Antuna i Ivana.86 Kako su međusobne tenzije rasle, a na vatru neprestano doljevano novo ulje, herceg je za kralja Sigismunda 23. XI. 1405. bio "smrtni protivnik"87, a 22. IV. 1406. uz ostale Bosance "nevjeran, buntovnik i neprijatelj. "88 Za zasluge stečene te i protekle godine u vojnim pohodima "protiv Hrvoja, našeg dobro poznatog nevjernog", potvrdio je Sigismund 9. VI. 1406. novom ispravom zemljišni posjed Dioniziju Lopatačkom i njegovoj braći s nasljednicima.89

Zatim je koncem 1408. uslijedio novi obrat, da bi u strukturalno izmijenjenim političkim okolnostima herceg pristao uz Sigismunda, koji gaje uvrstio među članove elitnog Zmajeva reda utemeljenog radi borbe protiv pagana i heretika kao i osiguranja krune i nasljednih prava za njegovo potomstvo.90 Zato se čini daje Zmajev

8; G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./2. (1392.-1400.), Budae, 1834., 158.

84 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVIII. (1395.-1399.), Zagreb, 1990., 345.

85 Šišić, Nekoliko isprava, 192.

86 "... infideles ceterosque nonnullos rebelles et inimicos nostros videlicet Horwoyam, Wlkc-hith ac Bosnenses... adducta quasi innumerabili pluralitate perfidorum turcorum et Bosnensi-um scismaticorum ad dominium et possessiones ipsorum fidelium nostrorum, qui commissis ibidem predis, spoliis, rapinis, adulteris, stupris, hominum interemptionis, tandemque totale dominum et possessiones in favillam redactis abscesserunt..." Thallóczy-Barabás, Codex diplomaticus comitum de Blagay, 220.

87 "... in partes Bozne, contra capitalem nostre Maiestatis emulum, Herwoyam." Fejér, Codex diplomaticus, X./4., 397.

88"... nostros infideles ceterosque nonnullos rebelles et inimicos nostros videlicet Horwoyam Wlkchith ac Bosnenses." Thallóczy-Barabás, Codex diplomaticus comitum de Blagay, 220.

89 Šišić, Nekoliko isprava, 274.

90 B. Hóman, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290.-1403., Reale Accademia D´Italia, Roma, 1938., 529.-531.; V. Klaić, Povijest Hrvata, II., 389.-390.

28

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

red bio prva organizacija ove vrste shvaćena u čistim političkim terminima, čak bez geste u pravcu viteške ideologije koja je naglasila sva ranija osnivanja.91 Promjena političkog stava honorirana je Hrvoju tako štoje potvrđen u posjedu Donjih Kraja, županija Vrbasa i Sane kao i gradova Vrbasa i Kozare. Dobio je grad Požegu sa županijskom čašću, uz to i kraljevski posjed Segesd u županiji Somogy.92 Na grandioznom viteškom turniru u Budimu 22. V. 1412. zabilježeno je prisustvo Hrvoja, njegove supruge Jelene i stasitih članova pratnje koji su se istaknuli u viteškim nadme-tnjima.93 Za to vrijeme - tako govori njegovo pismo kraljici Barbari iz 1413. - vratio se Hrvoje iz "poganskoga obreda" u "katoličku vjeru"94, što znači daje između 1403. i 1413. napustio Crkvu bosansku i postao vjernik Katoličke crkve. Koliko je važno napraviti distinkciju između ideoloških fraza i stvarnosti možda najrječitije pokazuje upravo primjer Hrvoja Vukčića, godinama u dokumentima ugarske kraljevske kancelarije notiranog kao nevjernika, međutim osobe koju je sam Sigismund izabrao za krštenog kuma njegove kćeri Elizabete.95 U dugom uvodu Statuta Zmajeva reda isti-

91D' A. J. D. Boulton, The Knights ofthe Crown. The Monarchical Orders ofKnighthood in Later MedievalEurope 1325.-1520., The Boydell Press, 1987., 351.

92 Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, 60.

93 Usp. V. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva (fototip izdanja iz 1882. godine), Svjetlost, Sarajevo, 1990., 244; V. Klaić, Povijest Hrvata, HL, 62.

94 Vidi sljedeću napomenu.

95 Pitanje Hrvojeva kumstva rađalo je nedoumice, odnosno raspravu da li se ono, kako tvrde V. Klaić (Povijest Hrvata, II., 390., i Povijest Hrvata, HL, 60.) i V. Ćorović (Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, knjiga CXXIX, Društveni i istoriski spisi, knjiga 53, Beograd, 1940., 400.) odnosilo na Sigismundovu kćer, ili, kako misli priređivač Lucićeva djela Jakov Stipišić (Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, H, 864., nap. 17.), da ne može biti govora o kumstvu "u ritualnom crkvenom smislu, već u smislu intimnog prijatelja." Slično mišljenje zastupa i Petrović (Kršćani bosanske crkve, 132.). Tome u prilog govorila bi izjava samog Hrvoja koji se u pismu ugarskoj kraljici Barbari iz ljeta 1413. pozivao samo na kumstvo (Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, II., 854.-856.; Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić, 228.-229. Usp. izvorni tekst: L. Thallóczy - S. Horváth, Codex di-plomaticus partium regno Hungariae adnexarum comitatuum: Dubicza, Orbász et Szana, Budapest, 1912., 147.-150.). Na to upućuje i navod kralja Sigismunda koji u pismu Splićanima datiranom 1. VIII. 1413. kaže daje Hrvoja uzeo za kuma. V. Klaić, Povijest Hrvata, HL, 84.; Fejer, Codex diplomaticus, X./5., 406. Dilemu razriješava jedna Sigismundova isprava izdata u Košicama "u srijedu, poslije sv. Katarine" (25. XI. 1409.). Premda Fejer (Codex diplomaticus, X./4., str. 763 -764.) donosi samo njezin regest, sadržaj govori da se Hrvoje ipak pojavio u ulozi krštenog kuma Sigismundove kćeri Elizabete ("... und durch den Herzog Hervoya von Spalatro aus der Taufe gehoben ward."). Spominju se i svjedoci ("Taufzeugen")

29

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

ču kralj Sigismund i kraljica Barbara da su Red osnovali između ostalog da bi uništili pogubna zlodjela "paganskih vitezova, šizmatika i drugih naroda pravoslavne vjere, i onih zavidnika Križa Kristova i naših kraljevina, i njegove svete i spasonosne vjere odanosti pod zastavom pobjedonosnog Križa Kristova."96 U udobnosti budimskoga dvora mogle su riječi sijevati poput munja, politička realnost, međutim, govorila je drukčijim jezikom. Koliko još jučer i Hrvoju su bile upućene slične pogrde, da bi onda odjednom - kao da se ništa nije desilo - osvanuo kao jedan od miljenika ugarskog kraljevskog para. Veza između njegove političke lojalnosti i riječi upućenih iz Ugarske na njegovu adresu više je nego očita. Pojednostavljeno: kad si moj politički neprijatelj onda si nevjernik, kad si u mojem političkom taboru onda to nisi!

Kao po nekoj komandi, kao da sa akterima želi napraviti neslanu šalu, Janusovo lice povijesti uskoro se ponovno očitovalo u svojoj iskričavoj prevrtljivosti. Hrvojev napad na oblasti Sandalja Hranića, dok je ovaj po Sigismundovoj instrukciji sa srpskim despotom Stefanom Lazarevićem bio angažiran u ratu protiv Turaka, u igru je vratio stare ideološke potštapalice. Nakon što gaje 15. XI. 1412. imenovao "vjernim našim, veličanstvenim hercegom splitskim"97, optužio gaje Sigismund za "prestupe, buntovništva, nevjerstva i uvredu veličanstva " (dum supradictus Herwoya suis excessibus, rebellionibus, infidelitatibus et crimine laesae Maiestatis), lišio ga svih posjeda i titula - posebno titule hercega splitskog - proglasio "javnim buntovnikom i nevjernim njegovu veličanstvu i njegovoj svetoj kruni" (eundam Heruoyam, tanqu-am nostri culminis et sacrae nostrae coronae notorium rebellem et infidelem), zapo-vjedivši prelatima, baronima i plemićima da napadnu hercega i njegove podložnike te zaposjednu njihova imanja, a Splićane pozvao da mu uskrate poslušnost i vrate se pod okrilje "svete krune."98

Na ugarskom dvoru - prema svjedočanstvu isprave kralja Sigismunda datirane 22. VII. 1424. - ostao je Hrvoje upamćen kao "učenikpatarenske izopačenosti".99 Identične kvalifikacije - premda je u to vrijeme (16. VI. 1427.) sa Sigismundom gajio dobre odnose - nije ostao pošteđen ni Sandalj Hranić.100 Nasuprot ovoj okljaštre-

krštenja: "die deutschen Ordens Ritter Werner von Tettingen und der Graf von Schwarzburg, Komthur von Thorn."

96 Citirano prema: Boulton, The Knights ofthe Crown, 350.

97 Fejér, Codex diplomaticus, X./5., 307.

98 Fejér, Codex diplomaticus, X./5., 407- 409.

99 Citirano prema: Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, 70., nap. 55.

100 Varyú, Tomaj Nemzetségbeli Losonczi bánffy csálad oklevéltára, 577. To nije smetalo da ga Sigismund 16. VI. 1413., u vrijeme dok je s despotom te ostalim ugarskim i bosanskim

30

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

noj slici stoji markantna činjenica: Hrvoje Vukčić sahranjen je u crkvi mauzolejno-ga tipa (tzv. katakombama), smještenoj u srcu građevinskog ansambla njegove monumentalne prijestolnice u Jajcu101, a Sandalj vjerojatno u crkvi sv. Stjepana u Šće-pan-polju na sastavu Tare i Pive.102 Ako i ne otkriva s kojom konfesijom u srcu je otišao u vječno prebivalište, odnosno koja crkvena organizacija mu je upriličila posljednji ispraćaj, činjenica daje sahranjen u mauzolejnoj crkvi nedvojbeno govori

0 njegovim eshatološkim preokupacijama, identičnim u feudalnom svijetu istočnog

1 zapadnog kršćanstva.103 Krist i kršćanska simbolika pratili su ovog bosanskog moćnika kroz cijeli život kao početkom 1404. kada je najavio da će umjesto Stjepana Ostoje "u ime Hristovo " bosanskim kraljem proglasiti Pavla Radišića.104 Vlast u srednjem vijeku obilježena je kristocentričnom perspektivom, o čemu riječito svjedoči ideja teokratske kraljevske časti.105 Atomizacija naših aktivnosti u religioznu, političku, moralnu, kulturnu, ekonomsku i druge sfere je obilježje s kojim srednji vijek nije bio prisan. Kršćanstvo je prisvojilo cijelog čovjeka - čovjek je bio potpun i nedjeljiv: svaki od njegovih postupaka smatranje dostupnim sudu kršćanskih normi i standarda.106 Alternative nije bilo. Samo u takvom ozračju mogao je ugarski kralj Karlo Robert 1341. narediti svim svojim nekršćanskim podanicima da se pokrste ili napuste zemlju.107

I sam "žrtva" političkog značenja religioznih pojmova i raskola u Zapadnoj crkvi, ni Hrvoje nije propustio priliku da prema istoj matrici etiketira svoje političke protivnike. Iz Jajca je 27. IV. 1410. zapovijedio Splićanima da oduzmu "kuće i sve

baronima ratovao protiv Turaka, nazove svojim "vjernim veličanstvenim Sandaljem" (fidelis nostri magnifici Zandalii). Š. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, m, Zagreb, 1882., 123.

101 Detaljno o ovoj crkvi: Ć. Truhelka, Katakombe u Jajcu, Glasnik Zemaljskog Muzeja, I., Sarajevo, 1892. Usp. Fine, The Bosnian Church, 234.

102 Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, 300.

103 O mauzolejnoj arhitekturi i njezinim duhovno-umjetničkim težnjama: I. Fisković, Nadgrobna plastika humanističkog doba na našem primorju, u: Dalmatinski prostori i stari majstori, Biblioteka znanstvenih djela, 40, Književni krug, Split, 1990., 37- 82.

104 F. Miklosich, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Vien-nae, 1858., 252.

105 O tome vidi: W. Ullmann, Principles of Government and Politics in the Middle Ages, Barnes & Noble, New York, 1961., 138 -149. i na više drugih mjesta.

106 Ullmann, Principles of Government and Politics in the Middle Ages, 33.

107 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 179.

31

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

posjede" kralju Ostoji smještene u gradu i distriktu jer se "nekadašnji kralj priklonio Turcima i bosanskim pobunjenicima, a protiv... gospodina Sigismunda kralja Ugarske. "m Samo par godina kasnije (1414.), nakon štoje pao u nemilost kralja Sigismunda, sam je stupio u kolaboraciju s Turcima.109 Ni Sigismund -jedna od vodećih vladarskih ličnosti europskog srednjovjekovlja - nije ostao pošteđen otrova ove ideološke retorike: tajnik napuljskog kralja Ladislava, pretendenta na ugarsko prijestolje, nazvao gaje 30. VII. 1403. "negdašnjim kraljem ".110 Nakon štoje s njima zagazio u rat, imenovao je Sigismund Mlečane 24. VIII. 1418. "buntovnicima njegova veličanstva i rečenih njegovih kraljevina. "m

Ovaj konfesionalno-ideološki vokabular potrebno je sagledati i kroz sljedeću prizmu. Dok su prema Bosni odapinjane strjelice te vrste, uz brojne šizmatike naseljavali su Ugarsku stepski narodi Pečenega, Jasa i Kumana koji su kao laka konjica bili uključeni u kraljevske vojne trupe, i uživajući kolektivne povlastice stoljećima ostali odani prastarim paganskim običajima. Počevši od kraja XIII. st. poznati su također Kumani sa kršćanskim imenima, koja su međutim postigla prevagu tek u drugoj trećini XIV. st. U obraćenju Kumana i Jasa ovlastio je Papa 1348. franjevce, najprije vjerojatno samo za područje izvan državnih granica u Kumaniji (Moldaviji). Stanovništvo Kumanije i zemlje Jasa kristijanizirano je konačno tek u drugoj polovici XV. st.112 Kao odlučujući razlog za brzo proširenje protestantskog učenja među Kumanima i Jasima vidio je István Györffy stoljećima prakticiran pritisak Katoličke crkve za njihovo obraćenje i držanje svećenstva (visokog klera). Kasnije, za vrijeme protureformacije, samo su se Jasi vratili natrag u katoličanstvo.113 Otac glasovi-

108 Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, H, str. 852.; Šišić, Vojvoda Hrvoje, 283., nap. 64.

109 Perojević, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I., 440.

110 Šišić, Nekoliko isprava, 211- 212.

111 "... apud Venetorum, nostre maiestatis et dictorum nostrorum regnorum rebellium." G. Nagy, Gróf Szátaray csálad oklevéltára, II., Budapest, 1889., 200.; Wenzel, Ozorai Pipo Törtenetehez, I., 417. (1416.)

112 A. P. Horváth, Petschenegen, Kumanen, Jassen. Steppenvölker im mittelalterlichen Un-garn, Corvina Kiadó, Budapest, 1989., 109.

113 Horváth, Petschenegen, Kumanen, Jassen,1 10. Kako je pitanje odnosa ugarskih katoličkih krugova prema pravoslavnom stanovništvu u suštini bilo determinirano političkim okolnostima, pokazalo se u drugoj polovici XV. stoljeća u vezi s ubiranjem crkvene desetine od inovjernih došljaka (Srba), koji su predstavljali važan faktor u obrani od Osmanlija. Usp. S. Ćirković, u: Istorija srpskog naroda, H, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371.-1537.), Srpska književna zadruga, Beograd, 1982., 442 - 444.

32

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

tog Ivana Hunjadija - pravoslavni Vlah Vojko - tek je 1409. prešao na katoličanstvo i od Sigismunda dobio posjed Hunjad u Erdelju.114

Nekad je Ugrima - dok su u IX. st. kao outsideri povijesti uz Normane i Saracene napadali na Franačko carstvo - kao nekršćanima nasuprot stajao "božiji narod" (kršćani). Prodirali su do Akvitanije i blizine Rima, pratio ih je glas da piju krv ubijenih neprijatelja, a njihovo ime, "izobličeno u pričama, postalo je i ostalo strašilo za djecu: 'ljudožderi'".115 Carsko okrunjenje Otona I. 962. tumačio je Papa kao znak zahvalnosti za njegove pobjede nad paganima (Slavenima i Mađarima).116 Kada su Mađari kao kršćani i miljenici Rima sami preuzeli uzde povijesti, usvojili su i ideološki rječnik koristeći ga za diskvalifikaciju svojih političkih protivnika, među ostalima Bosanaca. Još kao pagani, međutim, bili su Mađari nadahnuti nekim osjećajem misije. Kada su njihovi zarobljeni poglavari, Bulcsú i Lél, upitani zašto muče kršćane odgovorili su: "Mi smo osveta Boga, izabrani od njega kao bič nad vama."117 Tek kada je turska opasnost za kršćansku Europu počela postajati sve veća, najednom se izmijenila sposobnost Mađara za rat - koji su do tada važili za sinonim barbarstva -u vrlinu, a od divlje Ugarske iznenada je postala plemeniti zaštitnik kršćanstva, Kristov borac.118

4. Istok-Zapad: prijatelj-neprijatelj - pravovjeran-krivovjeran. Ugarsko-bosanski slučaj u okviru srednjovjekovnog konfesionalizma.

"Oružjem" iz ovog krcatog ideološkog "arsenala" koristili su se svi protagonisti srednjovjekovne povijesti: carevi i protucarevi, pape i protupape, kraljevi i pro-tukraljevi... Isprepletenost religije i države - Crkve i politike - potencirana crkvenim raskolom 1054., borbom carstva i papinstva, avignonskim sužanjstvom papa (1309.-1378.) i zapadnom šizmom (1378.-1417.), ostavila je dubok ožiljak u srednjovjekovnom mišljenju: u jednom je trenutku, tokom zapadne šizme, cijelo zapadno kršćanstvo bilo podijeljeno na dva međusobno ekskomunicirana tabora119, a sve do 1417.

114 M. Spremić, Despot ĐurađBranković i njegovo doba, Drugo izdanje, CLIO-Glas Srpski, Beograd - Banja Luka, 1999., 241.

115 R. Lopez, Rođenje Evrope, Školska knjiga, Zagreb, 1978., 108.

116 J-F. Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Barbat, Zagreb, 1998., 10.

117 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., str. 1994., 204.

118 Eckhardt, Das Ungarnbild in Europa, 161.

119 E. Duffy, Sveci igrešnici. Povijest papa, Otokar Keršovani, Rijeka, 1998., 127.

33

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

povijesnom su pozornicom defilirali pape i protupape. U momentu izbijanja šizme, francuski kralj je mogao radosno uzviknuti: "Sad sam ja papa."120

Strasti su se toliko rasplamsale da su prerasle u stranačko pitanje, u suprotnost sličnu onoj između vjernika i nevjernika.121 Crkveni koncil u Pisi svrgao je 1409. pape Grgura XII. i Benedikta XIII., proglasio ih "nepopravljivim raskolnicima i hereticima", a na njihovo mjesto postavio Aleksandra V.122 Kada gaje odbio priznati za papu i zaprijetio mu svojim vojnim silama, Ivan XXIII. ekskomunicirao je napulj-skog kralja Ladislava. Papa je proglasio križarski pohod protiv Napulja, a indulgen-cije su bile obećane svima koji bi pridonijeli, prema njihovim mogućnostima, ovom pothvatu. Posebni legat svečano je u Pragu proglasio papinske bule. Oružani konflikt ipak je izbjegnut jer su se Papa i kralj izmirili123, ali i ovaj slučaj pokazuje kako se lako pribjegavalo denuncijaciji političkih protivnika na vjerskoj osnovi i kako tanka je bila granica između pravovjerja i krivovjerja. Mnogi od srednjovjekovnih svetaca u to su se i sami uvjerili.

Davno prije nego su suradnjom pape Zaharija i franačkog vladara Pipina Malog (741.-768.) udareni temelji crkvenoj državi, iskoristio je franački kralj Klodovik obraćen na katolicizam 496. okolnost što su Vizigoti bili arijanci da protiv njih povede rat i potuče ih u bitki kod Vouillea 507. god.124 Dvostrukim miropomazanjem (posvećenjem) Pipina Malog 751./54., njegovim uzdignućem za kralja Franaka i zamjenom merovinške dinastije karolinškom desila se strukturalna promjena u karakteru kraljevstva; od karizmatskog i osobnog ono postaje kršćanska služba.125 Okru-njenjem Karla Velikog za cara u Rimu 800., sklopile su Katolička crkva i država ne-razriješivi "brak" - "udruženje na osnovu uzajamnih usluga" - vladar se "pretvara

120 P. Sete, Epohe svjetske istorije, Svjetlost, Sarajevo, 1963., 227.

121 J. Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991., 18.

122 H. Pirenne, Povijest Evrope od seobe naroda do XVI. stoljeća, Kultura, Zagreb, 1956., 298.

123 F. Dvornik, The Slavs in the European History and Civilization, Rutgers University Press, New Brunswick - New Jersey, 1962., 193.-194.

124 Pirenne, Povijest Evrope, 42.

125 D. H. Miller, Sacral Kingship, Biblical Kingship, and The Elevation of Pepin the Short, in: Religion, Culture and Society in the Early Middle Ages. Studies in Honor of Richard E. Sullivan.( Edited by Thomas F. X. Noble and John J. Contreni), SMC XXIII., Medieval Institute Publications, Kalamazoo, Michigan, 1987., 131. Usp. A. Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten. Welten des Mittelalters, Piper, München-Zürich, 1990., 81.

34

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

u neku ruku u svećenićku osobu ", a "vjera u državnu stvar"126: "Tko sagriješi u crkvenom prostoru, griješi praktično i u državnom; dok opet politička opozicija nije daleko od crkvenog krivovjerja. Time grijeh, pokajanje i pokora postaju relevantnim pojmovima kako za crkveno, tako i za državno područje, jer ijedno i drugo žele obvezati savjest. "127 U duhu ovog "kanona" prisegnuo je češki kralj Juraj Pođebradski 1458. u krunidbenoj zakletvi njegov narod "odvratiti od zabuna, sekti i hereza ", prema "obredu i kultu Svete Rimske Crkve voditi ga i nju ponovno uspostaviti. "m Samo na osnovi ovog "genijalnog krivotvorenja povijesti "129, moglo se dogoditi da njemački car Henrik IV. (1056.-1106.) u vrijeme spora za investituru papu Grgura VII. Hil-debranda nazove "lažnim redovnikom ", i pismo upućeno mu u Rim završi teatralnim riječima osude. Papa nije ostao dužan caru, i "vežući [ga] prokletstvom " njegove je podložnike 1076. oslobodio "zakletve vjernosti. "13°

Zasnovan na rimskoj teoriji o univerzalnosti Carstva, spor između Istoka i Zapada rasplamsao se ranije. S Karlovim okrunjenjem došlo je do razdvajanja jednog historijskog iskustva i formiranja novog svijeta ideja koji je naišao na otpor bizantske vaseljene, personificirane u pravoslavnoj crkvi i univerzalnoj vlasti carskoj.131 Nasljednici carice Irine smatrali su Papu šizmatikom koji se otcijepio od carske crkve, a Karla uzurpatorom.132 Ništa čudno, jer su do konca VIII. st. Rim i papinstvo smatrali da pripadaju bizantskom carstvu, a bizantski ili grčki utjecaj na pravo, liturgiju, umjetnost i administraciju produžio se stoljećima.133 Bizantski basileus Mihajlo III. nije se u IX. st. ustručavao kazati Nikoli I. da je latinski "barbarski i skitski jezik", a mu je Papa uzvratio "kako postaje smiješan vladar koji se naziva rimskim, a ne razumije rimskog jezika. "134 O naraslim tenzijama između Istoka i Zapada govori i to

126 Pirenne, Povijest Evrope, 49.-50.O okrunjenju Karla Velikog, M. Karamatić, Karlo Veliki i Leon III. u Paderbornu 799. i krunidba u Rimu 800. godine, BILTEN franjevačke teologije Sarajevo, God. XXVII., Broj 2., Sarajevo, 2000.

127 H. G. Beck, Tragovi Bizanta u Europi, u: Jukić, 18., Sarajevo, 1988., 99.

128 J. K. Hoensch, Matthias Corvinus. Diplomat, Feldherr undMäzen, Verlag Styria, Graz-Wien-Köln, 1998., 82 -83.

129 Beck, Tragovi Bizanta u Europi, 103.

130 M. Šunjić, Hrestomatija izvora za opštu istoriju srednjeg vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 144.-145.

131 O podjelama u historiografiji: Karamatić, Karlo Veliki i Leon III., 16., nap. 33.

132 B. Schimmelpfennig, The Papacy, Columbia University Press, New York, 1992., 92.-93.

133 Schimmelpfennig, The Papacy, 76.-77.

134 Lopez, Rođenje Evrope, 65.

35

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

štoje većinu bizantskih careva od sedmog stoljeća Papa bezrezervno smatrao hereticima, tj. ikonklastima.135 Kada su, prema Liutprandu iz Cremone, papinski izaslanici 968. u Carigrad donijeli pismo naslovljeno "caru Grka", u kojemu je Otona I. Papa spominjao kao "uzvišenog cara Rimljana ", planuo je gnjev Bizantinaca:

"Kakva drskost", žeste se oni, "vaseljenskog cara Romeja, jedinog Nićifora, velikog avgusta, nazvati 'carem Grka', a tamo nekog var-varina, 'carem Rimljana'. O nebesa! O zemljo! O more! Šta da radimo s ovim lopužama i zlotvorima. "?136

Iz bizantske prespektive shvaćanja Rima, crkveno-politički razvoj Zapada smatranje zajedničkom pobunom rimskog biskupa i zapadnih barbarskih kraljeva. Carska princeza Ana Komnena ovu je ideju u XII. st. pretvorila u formulu: "Pošto je svjetovna vlast prenesena iz Rima ovdje u Carigrad i uz to Senat i cijela službenička hijerarhija, onda je samim tim prenesen ovdje, također, prvosvećenički redoslijed biskupskih stolica."137 Obostrani antagonizmi zapečaćeni su slomom Bizanta u Četvrtom križarskom ratu.138 Gospodar Atine, Othon de la Roche od Burgundije, protjerao je grčke biskupe i podupro novouspostavljene latinske nadbiskupije u Ati-ni i Tebi. Većina crkava i manastira s njihovim imanjima pretvoreni su u katoličke.139 Pokušaji novih vladara Carigrada da svojim pravoslavnim podanicima nametnu katoličko bogoslužje, neizbježno je otuđio stanovništvo.140 Nakon početnog oklijevanja papa Inocent III. prihvatio je stravično osvajanje Carigrada 1204. od sudionika Četvrtog križarskog rata i osnivanje Latinskog carstva, iako je križarski rat bio do-

135 J. V. A. Fine, JR., TheEarlyMedievalBalkans. A CriticalSurveyfrom the Sixth to theLate Twelfth Century, The University of Michigan Press, 1983., 117.

136 D. Obolenski, Vizantijski komonvelt, Prosveta-Srpska književna zadruga, Beograd, 1991., 325. Uostalom, da bi apsurd bio potpun, potrebno je navesti iskaz samoga Liutpranda iz Cremone, inače biskupa rimske crkve, koji je o građanima svoje prijestolnice razmišljao ovako: "Mi, Langobardi, Sasi, Franci, Lotarinžani, Bavarci, Svevi i Burgundi, preziremo Rimljane tako da naše neprijatelje, kada ih želimo uvrijediti, nazivamo Rimljanima, jer to ime sadrži... sve poroke koji postoje." Lopez, Rođenje Evrope, 64 -65.

137 E. Benz,Duh i život Istočne Crkve, Svjetlost, Sarajevo, 1991., 156-157.

138 J. V. A. Fine, JR., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 60 - 65.

139 Fine, The Late Medieval Balkans, 65.

140 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 374.

36

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

pušten samo protiv neprijatelja vjere.141 Bizantski car lišen je vladarskih prerogativa u korist Pape, a tu novu situaciju jedan kanonist je objasnio ovim riječima: "Papa je iznad cara, jer je on sam po sebi istinski car."142 S druge strane, Carigrad nikad nije propuštao naglasiti teritorijalno, pravno i duhovno prvenstvo svoje Crkve.143 U teoriji crkva je bila jedna, ali nakon V. st. to je ostao samo ideal. Svaka crkva išla je svojim vlastitim putem.144 Grčka i latinska liturgija razlikovale su se jedna od druge u formi i sadržaju, s tim štoje grčka bila kompleksnija. Zapadna crkva insistirala je na jednom obredu pjevanom jedino na latinskom, dok je Istočna crkva tolerirala mnoge jezike. Grčki svećenici nosili su brade, dok su ih latinski brijali. Grci su krštenja obavljali uranjanjem, Latini škropljenjem vodom. Ortodoksni kršćani molili su stojeći, katolici su klečali. Za pričešće koristili su ortodoksni kvasni kruh, katolici bes-kvasni.145 U očima Papa koji stoluju isto tako u Avignonu kao i u Rimu, krivci za raskol bili bi nitko drugi do pravoslavni Bizantinci pa ih nazivaju "hereticima", "ši-zmaticima, "nevjernicima".146

U samoj jezgri ovog sukoba stajali su koncepcijski nepomirljivo formulirani zahtjevi, zasnovani na historiji i kršćanstvu. Zahtjev istočnih careva da budu nasljednici rimskih careva bio je čisto historijski i zato nije imao ništa s kršćanstvom. Zahtjev papinstva, na drugoj strani, nije počivao i nije mogao počivati na historiji nego na ahistorijskom promišljanju primata Pape kroz posredovanje punomoći sv. Petra. Za istočnog cara historija je bila od primarnog značaja a kršćanstvo njezina oprema; za Papu je kršćanstvo bilo od primarnog značaja a historija mu je bila podređena.147

Stoljetne "političke, vojne, crkvene i teološke suprotnosti između Istoka i Zapada" porodile su odgovarajuće stereotipne negativne slike, na objema stranama dosljedno njegovane: bizantinizam (u smislu: dvoličnost i spletkarenje), i latinizam/ latinluk (u smislu: pretvrtljivost, podmuklost).148 Tako je srpski car Dušan za kato-

141 Schimmelpfennig, The Papacy, 179.

142 Dvornik, The Slavs in European History and Civilization, 6.

143 H. G. Beck, Bizantska crkva: doba palamizma, u: Velika povijest crkve, III./2., Srednjovjekovna crkva, Drugi polusvezak: Od crkvenog zrelog srednjeg vijeka do predvečerja reforma-cije, (uređuje: Hubert Jedin), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 578.

144 F. B. Artz, The Mind ofthe Middle Ages. An Historical Survey: AD 200.-1500., Second Edition, New York, 1954., 103.

145 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 159.

146 Pipoche, Louis le Grand de Hongrie et l' orthodoxie, 91.

147 Ullmann, Principles of Government and Politics in the Middle Ages, 110.-111.

148 Džambo, Maledicta Ethnica, 107.

37

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

like u južnim dijelovima svoje države u zakoniku 1349. mogao reči da su "latinske hereze", i strogo zabraniti ženidbu pravoslavnih s "poluvjercima" tj. katolicima.149 Još 1222. sv. Sava je prema pisanju redovnika Teodozija na saboru u Žiči pozvao sve "latinske heretike da se odreku svog 'zloglasnog krivovjerja'", a navodno je sastavio i obrednik za prijelaz na pravoslavlje.150 Despot Stefan Lazarević je u Zakonu Novog Brda (čl. 20.) predviđao kazne za Latine koji bi nekoga preveli u svoju vjeru (globa i progonstvo), a za njihove svećenike tjelesnu kaznu (da mu se raspori nos). Za pisca "Povijesti o ubijanju Batija" koji je u prvoj polovici XV. st. živio na posjedima srpskog despota u Ugarskoj i za učenoga Vladislava Gramatika predstavljalo je katoličanstvo herezu.151

S druge, katoličke strane ove "bojišnice ", naziv "paganin " za člana Istočne crkve u XV. st. nije bio nepoznat.152 Kako bi moglo biti drukčije, kad su i prije Četvrtog križarskog rata Zapadnjaci Bizantince smatrali "opakim kršćanima".153 Vrijeme nije ublažilo antagonizme. Kada je nakon unije ostvarene u Firenzi 1439. kardinal Isidor, bivši moskovski mitropolit, u carigradskoj crkvi sv. Sofije 12. XII. 1452. pročitao svečanu objavu unije i služio unijatsku liturgiju uključivši ime Pape, to je tako uzrujalo puk daje podigao viku: "Bolje islam nego Papa." Uslijedio je ogorčeni i prkosni odgovor Latina: "Bolje islam nego šizma."154 To prepucavanje moglo se često čuti i ranije, ali ovaj put je islam bio na glavnim vratima, spreman i sposoban da prihvati poziv.155 Pred samu njegovu propast, turskofilska stremljenja u Carigradu bila su i inače jaka: od četiri ugledna filozofa koje je car Jovan VIII. Paleolog po-

149 Citirano prema: Petrović, Kršćani bosanske crkve, 67. Usp. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, 73.

150 Citirano prema: Šanjek, Bosansko-humski krstjani, 72 -73. Usp. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 263.

151I. Božić, u: Istorija srpskog naroda, II., Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371.-1537.), Srpska književna zadruga, Beograd, 1982., 287. Usp. Spremić, Despot Đurađ Bran-ković i njegovo doba, 532.-533.

152 Šidak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, 119. Usp. D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Biblioteka Šta znam?, Plato-XX vek, Beograd-Zemun, 1999., 31.

153 Usp. Lopez, Rođenje Evrope, 236.

154 L. S. Stavrianos, The Balkans since 1453., Holt, Rinehart and Winston, New York, 1961., 56.

155 Stavrianos, The Balkans since 1453., 56.; G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Srpska književna zadruga, Beograd, 1969., 526.

38

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

veo na sabor u Firenzu 1439., trojica su bili orijentirani proturski.156 Nakon osvajanja Carigrada 1453. dodijelio je sultan Mehmed II. Pravoslavnoj crkvi niz povlastica i osigurao njezin položaj. Ova tolerancija toliko daleko ispred suvremene prakse u zapadnom kršćanstvu, nije bila mladalački romantizam već prosvijećeno državniš-tvo. Ispunjavajući religiozne potrebe svojih nemuslimanskih podanika ovjekovječio je on rascjep između zapadnog i istočnog kršćanstva, i osigurao sebi stabilnu zaštitnicu potrebnu za daljnja osvajanja koja je planirao. Carigrad i Grčka zauzeli su sada mjesto Jeruzalema i Svete Zemlje kao objekti planiranih križarskih ratova.157 Godine 1466. - u pismu upućenom sultanu Mehmedu II. Osvajaču - priznao mu je Georgi-je Trapezuntski titulu "cara Romeja", jer "legalno drži presto carstva."158 Carsko nasljeđe potvrdilo se i u tome što je još sultan Bajazit naslijedio iste protivnike koje je imao Bizant: Franke katolike.159 Pisci Latinske crkve tvrdili su u XVI. i XVII. st. da je podjarmljivanje grčkih kršćana otomanskom ropstvu bilo božija kazna zaslužena jednako kao rasap Židova.160

Ugarski kralj Karlo Robert (1309.-1342.) zadržao je trećinu papinske desetine za planirane vojne pohode protiv susjednih naroda "polupagana " - Vlaha, Rutena i Srba.161 Njegov nasljednik, kralj Ludovik I., spremao se početkom 1356. za rat protiv "raškog kraljevstva" koje je nekad pripadalo njegovim precima a sada ga drže "buntovni shizmatici".162 U proljeće 1377. izvojevao je on značajnu pobjedu nad "turči-nom Muratom i paganskim bugarskim kraljem" (Šišmanom), i o njoj 20. VI. informirao svoje saveznike, talijansku obitelj Carrara.163 Kada ih je 26. IV. 1388. spominjao sa Rašanima (Srbima), imenovao je Sigismund Bosance "paganima i šizmati-cima. "m Opisujući nakon smrti Pipa Spana 1427. njegove zasluge u obrani granica

156 Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 66.

157 Stavrianos, The Balkans since 1453.,60.; Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 68.-69. O sistemu mileta: Kicikis, Osmanlijsko carstvo,19.-22.

158 Citirano prema: Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 17.

159 Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 32.

160 Artz, The Mind ofthe Middle Ages, 103. Usp. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 66.

161 Hóman, GliAngioini di Napoli in Ungheria, 414 - 415.

162 Citirano prema: N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990., 366.

163 Hóman, GliAngioini di Napoli in Ungheria, 404.-405.

164 "ac plerisque innumeris paganis et Schismaticis Boznensibus et Rasciensibus." Fejér, Codex diplomaticus, X./1., 417.

39

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

Ugarske, izjednačavala je kraljevska kancelarija Turke sa ostalim šizmatičkim narodima, posebno Srbima.165 Koncem XV. st. kada se u Ugarskoj zaoštrilo pitanje ubiranja crkvene desetine od doseljenih Srba praćeno vjerskom netrpeljivošću, uputio je kalocski nadbiskup Petar despotu Đorđu Brankoviću sljedeću poruku: "Jer Bog je ovu državu stvorio hrišćanskom a ne šizmatičkom i svakako nije u vašoj vlasti daje učinite srpskom. Hrišćanski narod u hrišćanskoj državi pod hrišćanskim vladarem treba da živi po hrišćanskom zakonu i hrišćanskom obredu."166 Bilo je i trezvenih pojedinaca poput Alviza Crijevića Tuberona koji su se znali izdići iznad ovih konfesionalnih strasti. "Katolici i pravoslavni", pisao je "nazivaju jedni druge bezbožnicima, zločincima i shizmaticima. Nepoznato mi je takvo ludilo. Vera im je u osnovi ista, pa da se završi ta prepirka oko reči."167 A papinske prepirke s Carigradom započele su preko taksi, i kulminirale u kontroverzi nad vršenjem bogoslužja.168 Tako se moglo dogoditi da pregovori o crkvenoj uniji između Ludovika I. i bizantskog cara Jovana Paleologa (1356.-1366.) propadnu zbog teološke nefleksibilnosti ugarskog kralja.169 Kada je u proljeće 1365. Ludovik I. zaratio u Bugarskoj protiv vidinsko-ga cara Ivana Stracimira optužio ga je da podržava bogumile. Njegov pohod na Vi-din, međutim, imao je gospodarski a ne vjerski poticaj nastojeći zajamčiti svojim trgovcima slobodu i sigurnost razmjene s genoveškim i mletačkim trgovačkim ispostavama na zapadnom primorju Crnog mora, točnije na ušću Dunava. Zato je masovno prekrštavanje vidinskoga stanovništva bilo sastavni dio politike teritorijalne prevlasti Ugarske; Ludovik se preobraćanjem nadao konačno učvrstiti svoju premoć na Donjem Dunavu.170

5. Globalne tenzije u lokalnoj odori: svi su heretici, svi su pravovjerni.

Kada se 8. IV. 1370. papa Urban V. obraćao ugarskom kralju Ludoviku I., kraljici Elizabeti i bosanskom banu Tvrtku I., svijet se već odavno bio srodio sa svim svo-

165 E. Fügedi, Castle and Society in Medieval Hungary (1000.-1437.), Studia Historica Aca-demiae Scientiarum Hungaricae, 187.,(Edited by F. Mucsi), Akadémiai Kiádo, Budapest, 1986., 136.

166 Citirano prema: Ćirković, u: Istorija srpskog naroda, II., 443.

167 Citirano prema: Božić, u: Istorija srpskog naroda, II., 288.

168 Shimmelpfennig, The Papacy, 77.

169 Fügedi, Castle andSociety in Medieval Hungary (1000.-1437.),132.

170 Pipoche, Louis le Grand de Hongrie etl'orthodoxie, 94., 95.

40

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

jim kontraverzama, koje su izraz našle i u tadašnjem vokabularu. Od ugarskog kralja i kraljice tražio je Papa da kćerku Grgura, sina pokojnog hrvatsko-dalmatinskog hercega Pavla, koju je uz obvezu da se brine o njoj i da je u zrelom dobu uz pristanak roditelja uda za prikladnog muža na svoj dvor primio bosanski ban, vrate roditeljima ili je prime na svoj dvor, jer je obaviješten daje bez roditeljske privole Tvrtko namjerava udati za sina šizmatičkog raškog kralja. Za dušu rečene djevojke bilo bi to pogibeljno, za njezine roditelje nepravda a za kršćansku vjeru sramota.171 Pismo sličnog sadržaja istog dana uputio je Papa banu Tvrtku strogo mu zabranivši da djevojku uda za nekog heretika, nevjernika ili šizmatika izvan poslušnosti presvete Rimske crkve ("extra obedientiam sacrosancte Romane ecclesie"), ali i za nekog pravovjernog bez privole njezinih roditelja.172

To su samo neki u nedoglednoj koloni primjera konfesionalne retorike, koja odzvanja europskim srednjovjekovljem, ne štedeći ni same svece. Anateme i ekskomu-nikacije prateće su pojave ovih duhovnih oluja, koje se međutim stišavaju isto onako naglo kao što su i započele. I "naši" su se na izgled nepomirljivi suparnici - nakon što se 28.I. 1077. car Henrik IV. teatralno pokajao u Canossi - ubrzo izmirili. Ostale su tek riječi da svjedoče o epizodi ovih "svetih" raskola, u kojima su se, braneći svoje ovozemaljske interese, sve strane pozivale na Boga. Napraviti njihov bar i sumaran popis, posao je koji bi zahtijevao poduži angažman.

Prema ovom stereotipnom polit-teološkom obrascu koji nije poznavao alternativu, denuncirani su politički protivnici i objavljivano njihovo izopćenje iz zajednice pravovjernih. Iz višespratne galerije primjera "naslikanih" istom "tehnikom" na istom "štafelaju", vrijedno je potsjetiti na ratni sukob između Dubrovnika i Rado-slava Pavlovića, koji je ovog bosanskog velmožu preko noći promovirao u "opakog patarena, biča katoličke vjere", kako su ga u pismu od 11. V. 1430. Dubrovčani predstavili ugarskom kralju Sigismundu.173 Naravno, i prije i poslije ovog sukoba njegovali su katolički Dubrovčani s "opakimpatarenom, bičem katoličke vjere" prisne odnose, diktirane obostranim interesima i susjedskim položajem. Isti je slučaj s hercegom Stjepanom Vukčićem kojeg su u vrijeme rata (1451.-1454.) ugarskom gubernatoru Hunjadiju Dubrovčani opisali kao "patarena i neprijatelja Boga i kru-

171 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIV. (1367.-1373.), Zagreb, 1916., 249.

172 Smičiklas, Codex diplomaticus, XIV., 249 - 250.

173 Perojević, u: Povijest BiH, I., 477.; Gelcich-Thallóczy, Diplomatarium relationum reipu-blicae Ragusanae cum regno Hungariae, 341.

41

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

ne ugarske. "m Na sličan način Kosaču je trebao predstaviti Papi dubrovački poslanik kojemu je uputstvo napravljeno 11. IX. 1452., tj. kao "nevjernogpatarena i heretika, neprijatelja i progonitelja vjere katoličke. "175 Nakon štoje između hercega i Dubrovčana uspostavljen mir, popucale veze su obnovljene a ratni vokabular je utihnuo.176 Riječi kao oružje i različita konfesionalna "vremena": varijacije na neiscrpnu temu.

Ovu vrstu etiketiranja nisu Dubrovčani primjenjivali na članove hijerarhije Crkve bosanske. Prvi i posljednji put - u pismu upućenom crkvenom koncilu u Basel 1433. - označili su oni pripadnike njezine hijerarhije hereticima177, sigurno i zato što je takav rječnik godio ušima crkvenih otaca. U govoru održanom u dubrovačkoj katedrali 20.I. 1438. povodom pogreba Sigismunda Luksemburškog, spomenuo je Filip de Diversis samo Češku koja je "nekoć bila ukaljana bezbožnom ljagom krivovjerja", a koju je kralj "naposljetku u starosti čudesno priveo katoličkoj vjeri i poslušnosti Svetoj rimskoj crkvi."178I to pokazuje - kako misli Steven Runciman - "daje položaj srednjovjekovne Bosne političke naravi a ne vjerske", i da Bosna preko svoje šizmatičke crkve sudjeluje "u jednoj od velikih religija Evrope."179

Poslije stišavanja animoziteta bosanski su "šizmatici", "nevjernici", "bezbožni patareni", "protivnici", "buntovnici i nevjerni", "nevjernici križa Kristova", "progonitelji kršćana", "pagani", nastavljali uhodane veze sa Ugarskom. Kad bi se prijeteći oblaci na političkom "nebu" razišli, kad bi se razvedrilo a mačevi bili vraćeni u korice, pergamene s ideološkim vokabularom prekrivali bi prašina i zaborav, a mjesto bi dobivala zajednička slavlja na viteškim turnirima, dinastičke kombinacije i diplomacija. Na izborano lice historije vratio bi se osmjeh, a život u svojem snošljivom

174 Gelcich-Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hun-gariae, 495.

175 Dinić, 1967., 207.

176 Usp. Fine, The Bosnian Church, 317.

177 Fine, The Bosnian Church, 248.-249.

178 F. De Diversis, Dubrovački govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda iAlberta. (Urednik izdanja: Z. J.-Römer. Transkripcija: Z. Pešorda, G. Ravančić, V. Turk. Prijevod: Z. Bla-žević, Z. J.-Römer, B. Nikšić, V. Rezar), HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Zagreb-Dubrovnik, 2001., 59.

179 Citirano prema: R. Martins, Odnos srednjovjekovne Bosne prema Evropi i odrazi kasne antike, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9. stoljeća spominjanja bosanske biskupije /1089.-1989./, Studia Vrhbosnensia - 4, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., 121.

42

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

izdanju došao bi do daha. Tako je, poput klackalice, garnirana sočnom konfesional-no-političkom "psovkom", funkcionirala srednjovjekovna shema "prijatelj-neprijatelj".180 Ugarsko bosanski odnosi ne mogu se ni izbliza usporediti s onim što se događalo u Litvaniji čiji kralj Mindaugas je nakon krštenja 1251. primio krunu od pape Inocenta IV. Međutim, teritorijalne aspiracije njemačkih vitezova iz Livonije doprinijele su oživljavanju paganstva, tako daje borba Litvanaca protiv Livonskoga a kasnije i Teutonskog reda rezultirala permanentnim neprijateljskim držanjem prema Rimu.181 Ugarsko-bosanski problem bio je strukturalno drukčiji. Ovdje se postojanje jedne kršćanske Crkve, istina s one strane legaliteta, koristilo kao osnova za ideološke diskvalifikacije. Ugarska protiv Bosne nikad nije primijenila onu vrstu mjera što ih je - pozivajući u pomoć Teutonski viteški red 1211. - kralj Andrija II. primijenio u borbi protiv pagana.182 Cilj ugarskih vojnih intervencija u Bosni nije, kao u Istočnoj Europi, bio preobraćenje protivnika. Oni su, naime, već odavno - nije beznačajno istaknuti: prije Madžara - postali kršćanima. I nakon što je kao prvi ugarski vladar primio kršćanstvo, nastavio je Geza (972.-997.) prinositi žrtve paganskim božanstvima kao i kršćanskome Bogu.183 Kristijanizacija, naime, nije predstavljala jedan događaj, nego mukotrpnu transformaciju paganskih u kršćanske predodžbe. Osvrnemo li se samo malo oko sebe, vidjet ćemo da taj proces traje i dan danas.

Stvarni razmjeri paradoksa na relaciji Bosna-Ugarska očituju se 1404./05. kada Sigismund, kako smo vidjeli, u jeku vojne kampanje nije škrtario s konfesionalno-ideološkim etiketiranjem Bosanaca i to u trenutku kada se borio da pruži pomoć kralju Stjepanu Ostoji koji ga je priznavao gospodarom, ali je istovremeno štitio Crkvu bosansku i, kako izgleda, bio s njom bliži nego ijedan vladar prije ili poslije njega.184 Štoje mnogo važnije: upravo u to vrijeme, 6. IV. 1404., izdao je Sigismund sa svojim baronima u Požunu glasoviti Dekret kojim je za duži vremenski period praktički uspostavio nezavisnost Ugarske Crkve od Rima, podredivši je (1404.-1407)

180 Usp. Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 21.-22. Kako je ovaj model "božanskih istina ", vremenom mijenjajući samo ruho, funkcionirao u bivšem Sovjetskom Savezu u formi "političkog pravoslavlja", vidi instruktivna zapažanja: Beck, Tragovi Bizanta u Europi, 100.-104.

181 O. Halecki, Borderlands of Western Civilization. A History ofEast Central Europe, The Ronald Press Company, New York, 1952., 80 - 82.

182 Usp. R. Barber, The Knight and Chivalry. Revised edition, The Boydell Press, Woodbri-dge, 1995., 298.-299.

183 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 143.

184 Fine, TheBosnian Church, 225., 230.

43

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

preko osnaženog patronatskog prava u potpunosti državi.185 Dakle, formalno i praktički, našle su se Ugarska i Bosna početkom XV. st. u identičnom položaju kada je u pitanju podložnost Rimu, ali to Sigismundu nije smetalo da pojača ideološki pritisak na Bosance. "U krajeve nevjernih bosanskih šizmatika " tada je prebjegao eger-ski biskup Toma pridruživši se pobuni protiv kralja Sigismunda i napadu na vlastitu biskupiju. To štoje katolički biskup zatražio pribježište u Bosni radije nego u nekom drugom mjestu poput Napulja pokazuje da on Bosnu nije smatrao zemljom nastanjenom poglavito opakim hereticima; sam dokument Bosance naziva šizmatici-ma.186 Tko zna na koji način, našao je biskup Egera Thomas Ludányi utočište u Poljskoj, odakle se vratio 1422. kada je ponovno bio postavljen za biskupa u svojoj biskupiji.187 Bilo kako bilo, nakon bitke u Lašvi 1415. kada je otvorena nova stranica u ugarsko-bosanskim odnosima - točnije: kada je završen period vojnih konfrontacija - s ugarske strane prema Bosni više neće biti odapinjane verbalne strijele ideološko-konfesionalne provenijencije. U vrijeme kada nakon prelaska kralja Stjepana Toma-ša (1443.-1461.) na katoličanstvo Crkva bosanska počne rapidno gubiti pozicije, taj će rječnik oživjeti Rimska kurija.188

Etno-konfesionalno-blokovska podjela svijeta obilježila je dva glavna prostora -kršćanski Istok i Zapad - unutar njih pak, ocrtali su se brojni pod-prostori. Vjera u jednoga Boga nije se mogla pretočiti u sistem političke subordinacije rukovođen iz jednog centra. Previše je bilo onih koji su vjerovali daje vlast na Zemlji Bog povjerio upravo njima. Kao ni riba bez vode, vlast nije mogla postojati bez ideologije.189

6. Etnizacija i teritorijalizacija kršćanstva na osnovi političko-religijskog identiteta

Srednjovjekovna terminologija i inače je signirana "dualistički": kao što su prema grčkom uzoru svijet izvan limesa koji nije govorio latinski Rimljani označavali

185 Bard, The Break of1404. Between the Hungarian Church and Rome, 59.-61. i dalje.

186 Fine, The Bosnian Church, 232.; Thallóczy, Studien zur Geschichte, 349.

187 P. Engel, The Realm ofSt. Stephen, 210.-211.

188 Usp. Fine, The Bosnian Church, 307.-310. i dalje.

189 H. G. Beck, Vizantijski milenijum, CLIO - Glas Srpski, Beograd-Banja Luka, Beograd-Banja Luka, 1998., 96. i dalje.

44

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

barbarskim190, tako je narode s druge strane međašnog kamena vlastitih kanona kršćanstvo obilježavalo paganskim. Kao pagani slovili su Turci za Dubrovčane191, za bosanskog kralja Stjepana Dabišu192 i ugarskog kralja Sigismunda.193 U ovim okolnostima, kada su bili ugroženi od zajedničkog vanjskog neprijatelja, uz to neprijatelja druge vjere, svi su oni na bazi kršćanske solidarnosti koristili istu terminologiju. Osim Turaka, paganima je Sigismund nazivao Pečenege i Tatare194, a uz Turke ovaj epitet je 6.I. 1401. prišivao Bosancima.195 Ova vrsta vjerskog animoziteta prema Turcima svoj trajni refleks je našla u govoru Filipa De Diversis održanom u dubrovačkoj katedrali 20.I. 1438. povodom pogreba Sigismunda Luksemburškog, zatim u besjedi održanoj također u Dubrovniku 26. II. 1438. u slavu kralja Alberta, te u govoru od 7. XII. 1439. prigodom njegove smrti.196

Kancelarija ugarskog kralja označavala je Turke početkom XV. st. "barbarima" i "neprijateljima Križa", dok je turskog sultana Murata Tvrtko I. Kotromanić 1. VIII. 1389. nazvao "oholim sinom i slugom sotone, podlim neprijateljem Kristova

190 Džambo, Maledicta Ethnica, 101.-102. Oko 830. godine gorko je pisao Einhard, ponosni prijatelj i biograf cara Karla Velikog, daje bio barbarin nevješt rimskome jeziku. Borst, Bar-baren, Ketzer und Artisten, 23. O više nego zanimljivoj evoluciji ovog termina starogrčkog porijekla, koji je do danas zadržao tri glavna značenja (etnografsko, političko i etičko): Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 20.-31.

191 "Et similemente li turchi che sonopagani..." Državni Arhiv u Dubrovniku, Lettere e com-missioni di Levante, V., fol. 7., 16. III. 1410.; "... hode naši po Turcih'ipo inih'poganeh." Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I./1., Beograd - Sremski Karlovci, 1929., 442 (16. V. 1412.)

192 "... i gledahomo našima očima, gdi naši virni polivahu svoe svitlo oružje kr'vjo turačkom' od' udorac' mačnih' kripkie jih' desnice, ne štedeće se nam' poslužiti, a svoje mišice nasladiti v'pogan'skoi kr'vi." Iz povelje od 15. IV. 1392. Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, I. (1100.-1499.), JAZU, Zagreb, 1898., 96.-97.

193 Šišić, Nekoliko isprava, 248. (15. IV. 1405.)

194 Šišić, Nekoliko isprava, str. 248. (15. IV. 1405.)

195"... contra dictorumpaganorum et specialiter Boznensium." Šišić, Nekoliko isprava, 133. Turke i Bosance koji su provalili na područje njegove opatije, opat topličkoga samostana Ivan nazvao je 30. XI. 1402. "najokrutnijim paganima." A. Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije V. (1395.-1420.), Kršćanska sadašnjost - Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1992., 173.; "... super modo liberandi et redimendi alios fratres et amicos nostros perpaga-nos et Turcos infideles." G. Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X./8. (1382.-1437.), Budae, 1844., 565. (3. IX. 1416.)

196 F. De Diversis, Govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta, 57 - 59., 63., 123., 131., 137., 139., 143., 145., 149., 153.

45

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

imena i čitavog ljudskog roda, a posebno kršćana i pravovjerja. "197 Sličnim atributima počastio je Sigismund 5. XI. 1403. sultana Bajazita: "... najstrašniji neprijatelj i progonitelj križa Kristova, čak i cijele prave vjere, Bajazit, vladar Turaka, glavni protivnik našeg Veličanstva. "m Anonimni opat samostana Saint-Denisa nazvao je 1395. Turke "barbarima".199 Ugarski kralj Matijaš Korvin je od početka svoje vladavine više puta uvjeravo Kuriju daje također i u njegovim očima "Turčin naš vječni neprijatelj " i obećao da će "sve brige, napore, odlučnost i mudrost... prije svega dobru kršćanske vjere" posvetiti.200 Još 1453. kada su Turci osvojili Carigrad, pisao je humanistički Papa Pijo II. da su Turci sasvim divlji ljudi, neprijatelji svake ugla-đenosti i obrazovanja, da su došli iz središta barbarstva skitske zemlje, da nemaju nikakvu antičku historiju, da su vršili svakakav blud, da su žderali sve odvratno, te da nisu imali pojma o vinu, žitaricama i soli. Ovakvu sliku barbarstva mogli su propovijedati samo onim ljudima, koji nikad nisu vidjeli Seldžuke, Mongole ili Turke; zato se internacionala mržnje brzo raspala, kada su se na Bliskom istoku ukorijenili križari. Trgovci na velike udaljenosti italijanskih pomorskih gradova otkrili su u muslimanima Bliskog istoka i u Mongolima Dalekog istoka trgovačke partnere visoke materijalne kulture; da njihove religije, islam i budizam, nisu bile primitivne uočili su franjevački misionari u Aziji.201 U odnosima između kršćanske Europe i Osmanskoga carstva, bitka kod Nikopolja 1396. može se smatrati prekretnicom. Jednim udarcem uništila je ona vjeru i nadu i uvela proces koji je trajao stoljećima, a koji je usadio "turski strah" u europsku opću svijest. S obzirom na razloge koji su pokrenuli tu bitku i na njezinu moć djelovanja ona je bez sumnje bila trenutak od kojeg je - i to nije reducirano samo na opasnost koja je od toga proizlazila - Tursko carstvo u Europi dobilo jednu drugu stvarno eminentnu vrijednost.202

197 M Brković, Uloga bosanskog kralja Tvrtka I. u zbivanjima prije, u vrijeme i nakon Kosovske bitke 1389. godine, Croatica Christiana Periodica, 23., Zagreb, 1989., 7.; Smičiklas, Codex diplomaticus, XVII., 212.

198 Šišić, Nekoliko isprava, 231., 302., (20. IV. 1408.)

199 M. Dinić, Hronika Sent-Deniskog kaluđera kao izvor za bojeve na Kosovu i Rovinama, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XVII./1., Beograd, 1937., 53., 54. U XVI. st. kada je na Zapadu probuđeno ogromno zanimanje za Osmansko Carstvo, etnički pojam "Turci" sagledava se mnogo preciznije nego ranije - primjerice "Turčin po rođenju"; "Turčin po profesiji": Polić Bobić, Među križom i polumjesecom, 28 - 29. i dalje.

200 Hoensch, Matthias Corvinus, 77.

201 Borst, Barbaren, Ketzer undArtisten, 25.

202 G. Hazai, Türkenbild und Christenbild durch die Jahrhunderte, in: Acta Historica Acade-miae Scientiarum Hungaricae, 33./2.-4., Akadémiai Kiadó, Budapest, 1987., 169.

46

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

U svim ovim i prije navedenim slučajevima, iza krupnih riječi i teških diskvalifikacija, krije se specifični model identifikacije i diferencijacije, duboko usidren u konfesionalnom shvaćanju svijeta, koji je zajedno s evolucijom kršćanstva prošao svoj dugi razvojni put. U vremenu o kojem je riječ na red je došla faza "etnizacije" i "teritorijalizacije" kršćanstva, nasuprot težnjama otjelovljenim u iskazu pape Ino-centa HL: "Sva kraljevstva u kojima se poštuje kršćansko ime, vide u Rimskoj crkvi svoju majku. "203 Bio je to program pobjedonosne Crkve, netolerantne poput apsolutne države. Državna religija suzbila je nacionalizam, Crkva je nastojala postići jedinstvo i centralizaciju.204

U kasnom srednjem vijeku - procesom sekularizacije - pojam lojalnosti prenesen je sa Crkve na političke entitete, tj. na krunu i domovinu, našavši svoj izraz u domoljubnim proklamacijama, poput one izrečene više puta na usta savjetnika francuske krune Williama Nogareta, da je on poput svakog spreman braniti zajedno sa katoličkom vjerom i jedinstvom Crkve "njegova kralja i njegovu domovinu, francusko kraljevstvo." Bio je to u svakom stoljeću idealan moto za opravdanje svakog rata u obliku koji sebe drži pravičnim. Borba za političko tijelo Francuske istovremeno je značila boriti se za uzrok pravednosti predstavljen svetim kraljem. Drugim riječima, smrt na bojnom polju za političko mistično tijelo na čelu sa kraljem koji je bio svetac, i zato branitelj pravde, postala je službeno "mučeništvo". Mistično tijelo domovine bilo je postavljeno iznad, nasuprot mističnog tijela crkve. Pravnici su tvrdili da je čovjek koji vodi rat za zajedničko dobro kraljevstva, također najvrijedniji čovjek krune i kraljevske vlasti.205 Na povijesnu pozornicu isplivale su nacionalne države sa njihovim "svetim egoizmima."206

Ovaj proces - pokazuju to i naši izvori - obilježen je bio dubokom dihotomi-jom: dok su bosanske konfesionalne okolnosti praćene političkim aspiracijama kralja Sigismunda na bosansku krunu otvarale prostor za ideološke diskvalifikacije - za široki repertoar pogrdnih izraza - ugarski vladari i bosanski kraljevi Stjepan Tvrtko I. i Stjepan Dabiša kao kršćanski vladari u Turcima su identificirali neprijatelje kr-

203 R. Bartlett, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt. Eroberungen, Kolonisierun-gen und kultureller Wandel von 950. bis 1350., Kindler Verlag, München, 1996., 304.

204 K. Bosl, Europa im Mittelalter. Weltgeschichte eines Jahrtausends, Gondrom, Bindlach, 1970., 41.

205 E. H. Kantorowicz, The two king'bodies. A study in mediaevalpolitical theology. (With a new preface by William Chester Jordan), Princeton University Press, Princeton, New Jersey., 1997., 250.-251., 256., 258., 260.

206 A. Papo - G. N. Papo, Storia e cultura dell 'Ungheria. Dalla preistoria del bacino carpa-todanubiano all'Ungheria deigiorni nostri, Rubbettino Editore, 2000., 205.

47

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

šćanstva i opasnost za opstanak društvenog poretka. Poslije bitke na Kosovu 1389. Tvrtko I. je u Firenzi bio proglašen spasiteljem kršćanstva.207 Rukovodeći se - kako u srpnju 1464. kaže - dužnošću "prema vjeri i domovini", tražio je ugarski kralj Mati-jaš Korvin pomoć od pape Pija II. u borbi protiv Turaka.208 Dokazujući svibnja 1465. pred papom u Rimu odanost ugarskih kraljeva katoličanstvu, njegov se poslanik biskup Ivan Česmički pozivao na kontinuitet od Atile koji je kao paganin na molbu pape Lava poštedio Rim, do Ivana Hunjadija koji je svojom hrabrošću spasio kršćanstvo.209 Kako je tokom zadnje decenije XV. i tokom prve četvrtine XVI. st. opasnost od Turaka na južnim granicama Ugarske rasla svake godine, značaj Blažene Djevice Marije kao zaštitnice Mađara od vanjskog napada, posebno "paganskih" Turaka, postao je jači nego ikad ranije.210

Ova etničko-teritorijalna dimenzija kršćanstva sa suprotstavljenim političko-konfesionalnim identitetima najizrazitije se ispoljavala u ugarsko-bosanskim relacijama. Najjasnije postalo je teritorijalno značenje pojma kada je on služio tome da opiše područje koje se proširilo na račun druge, tuđe teritorije.211 Opisujući sudjelovanje bana Ivana Morovića u ekspediciji na Bosnu 1415., isticao je Sigismund 4. VII. 1427. da on na to "nije bio pozvan niti prisiljen, nego (daje to učinio) radi uzdi-gnuća njegove kraljevske časti, dapače zbog zaštite i obrane čitave prave vjere. "212 Zbog "obrane katoličke vjere i naših kraljevina"213 u ovom je pohodu sudjelovao usorski vojvoda Ivan Gorjanski. I Ladislav Töttös je - kazuje Sigismund u Avignonu 7.I.1416. - između ostalih ugarskih barona, prvaka, vitezova i podanika, "za obranu kršćanske vjere naroda i našeg ugarskog kraljevstva " s bezbožnim Turcima u Bosni zapodjenuo najoštriji boj i tu poginuo.214 Papa koji je poslije smrti Ivana Hunja-

207 Fine, The Bosnian Church, 198.

208 V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, IV., Matica hrvatska, Zagreb, 1973., 68.; L Thallóczy - S. Horváth, Jajcza története 1450.-1527., Monumenta Hungariae Historica, Bd. 1/40, Budapest, 1915., 23.

209 V. Klaić, Povijest Hrvata, IV., 77.

210 L. Domonkos, Mariology and Vernacular Literature in Late Medieval Hungary, in: Hun-garian Studies, Vol. 2., 1986., 227.

211 Usp. Bartlett, Die Geburt Europas, str. 306.; Bosl, Die Gesellschaft im Aufbruch, 204.

212 "predictum regnum nostrum Bosniae hostiliter subintrando invaserant... non invitus, nec compulsus, sed pro nostri regii honoris exaltatione... imo totius orthodoxae fidei tutela et defensione." Fejér, Codex diplomaticus, X./6., 888.

213 "...in defensionem fidei catholicae et regnorum nostrorum." Fejér, Codex diplomaticus, X./6.,862. (11. XI. 1427.)

214 Nagy, Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, VI., 392. 48

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

dija 11. VIII. 1456. služio posmrtnu misu, počastio je ovog glasovitog borca protiv Osmanlija nadimkom "branitelj kršćanske vjere." (Christiane fidei defensor).215 Župan požeške županije u vjerskoj je šarolikosti Srema 25. II. 1437. prepoznao Rašane i Bosance koji u većini žive izmiješani s kršćanima, dok su "neki gradovi i sela više godina bili zaraženi sektama bosanskih heretika i husita i njih je kao heretike, po papinu nalogu, fra Jakov iskorijenio i priveo vjeri rimske crkve. "216

Opći pojam "kršćanstvo", provocirao je suprotni pojam: "paganstvo". Cijeli svijet se ukazivao kao arena za sudar silnih religioznih i teritorijalnih vlasti.217 Nastojeći motivirati naseljavanje istočnih oblasti, znameniti proglas biskupa i vladara Saksonije objavljen 1108. kaže da su "pagani najgori ljudi" ali daje "njihova zemlja najbolja", te da Saksonci, Franci, Lotarinžani i Flamanci "mogu spasiti svoje duše" ako je zaposjednu.218 Dva predstavnika Poljske Stanisław Skalbmierze i Pa-weł Włodkowic branili su na crkvenom saboru u Konstanzu (1414.-1418.) poljskog kralja protiv teutonskih kleveta formulirajući teoriju pravednog rata, prezentirajući teze da opovrgnu argumente Reda za nasilnu konverziju pagana.219 U temelju sukoba - posebno od misije slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda - stajale su dvije međusobno povezane teme: liturgijska jedinstvenost i crkveni autoritet. Istrajavanje na ovom crkveno-političkom kanonu na jednoj, i njegovo povremeno dovođenje u pitanje na drugoj strani, odredilo je povijest srednjovjekovne Europe. "To ideološko iskrenje objedinjuje rimski zakon, kršćanski osjećaj i 'nacionalno' iskušenje."220 To se onda u vidu političke akcije i postizanja ratnog cilja pretakalo u kršćanski ratnički etos. Bila je to povijest sporoga ritma, koja je dubinske naslage mentaliteta sedimen-tiranog stoljećima dodirivala tek površinski, zaodijevala u nove forme i istovremeno uvodila u nove norme. Među samim paganima unutarnja opozicija primanju kršćan-

215 Hoensch, Matthias Corvinus, 42.

216 Ćirković, u: Istorija srpskog naroda, II., 319.; Fermendžin, Acta Bosnae, 159., br. 754.

217 Bartlett, Die Geburt Europas, 307.

218 M. Rady, The German Settlement in Central and Eastern Europe during the High Middle Ages, in: The German Lands and Eastern Europe. Essays on the History oftheir Social, Cul-tural andPolitical Relations. (Edited by R. Bartlett and K. Schönwälder), School of Slavonic and East European Studies University of London, Macmillan Press LTD - St. Martin Press, INC, London, 1999., 26.

219 H. Samsonowicz, Polisch politics and society under the Jagiellonian monarchy, in: A Re-public ofNobles, Studies in Polish History to 1864., (Edited and translated by J. K. Fedoro-wicz. Co-editors M. Bogucka - H. Samsonowicz), Cambridge University Press, Cambridge-London - New York - New Rochelle - Melbourne - Sydney, 1982., 56.

220 Noël, Sveto Rimsko Carstvo, 8.

49

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

stva mogla je biti strašna. To je posebno bilo istinito s obzirom na Bugare i Mađare, među kojima je ratnički etos stepe ostao živ dugo nakon što su se naselili u Istočno-Centralnoj Europi. Kršćanstvo je bilo samo jedno oruđe među mnogima u sofisticiranoj vanjskoj politici.221

Ništa manje, sudbina Europe nije bila određena okolnošću da nasuprot religioznom jedinstvu Zapada, nikome - ni papinstvu ni carstvu - nije uspjelo njegovo političko ujedinjenje. Umjesto toga obrazovale su se nacionalne monarhije koje su jedna drugoj ljubomorno osporavale prednost, i ovdje su dalje bodro živjele stare predrasude. U ranom XII. stoljeću, usporedio je francuski benediktinac Suger od Saint-De-nisa Nijemce s muhamedancima, dok je istovremeno njemački biskup Otto iz Frei-singa sve narode koji su prebivali izvan granica Rimskog Carstva Friedricha Barba-rosse, također i Grke, smatrao barbarima. Najstarija poljska kronika žalila se istodobno na Nijemce jer su poljskog vladara označavali barbarinom; isti kroničar smatrao je prirodno svoje paganske susjede Ljutiće, Pruse i Litvance barbarskim.222 U Njemačkoj se za strance romanskog porijekla ukorijenio prezriv naziv Welsch, izveden od latinskog gallicus.223 Humanisti su se od Petrarce ponosili svojom rimskom, latinskom prošlošću, i na sve one koji nisu iz Italije, prvenstveno Nijemce, s prezirom su gledali kao na barbare.224 U njemačkim katoličkim krugovima nastala je izreka "Čeh-heretik", inspirirana češkim vjersko-nacionalnim (husitskim) pokretom s početka XV. st. Konfesionalno obilježje imaju izrazi tibinger (prema mjestu Tübingen gdje su slovenski reformatori našli utočište), i Papisten (papisti) kao oznaka za katolika u njemačkim reformacijskim traktatima.225 Za 1000. godina srednjeg vijeka postala je aktualna shema prijatelj-neprijatelj, politički pojam barbarstva ponovo je otkriven ali se ideološki zaoštrio kroz religiozne akcente i uzdigao u satansko.226 Ali u vrijeme europskih konfesionalnih borbi barbarsko ime konačno je izgubilo svoju snagu uvjerljivosti i s tim svoje bezuvjetno negativno značenje.227 Možda je ovaj fenomen najtočnije opisao španjolski jezuit Gracián koji je 1647. rekao: "Čovjek se rodi kao barbarin a samo ga obrazovanje oslobađa njegove bestijalnosti."228

221 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 142.

222 Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 24.

223 Pirenne, Povijest Evrope, 329.

224 Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 26.

225 Džambo, Maledicta Ethnica, 108.

226 Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 22.

227 Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 26.

228 Borst, Barbaren, Ketzer und Artisten, 27.

50

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

Stranci su općenito često bili objekt sumnje i mržnje, bez obzira na njihovu vjersku privrženost. Takvi osjećaji povremeno nalaze izraz u historijskim spisima. U Češkoj kronici napisanoj oko 1310. koja se pripisuje izvjesnom Dalimilu, čiji autor je gorljiv pristalica starih čeških običaja i pun mržnje za Nijemce, zagovara se neovisna češka država sa njezinim vlastitim jezikom. Glavni kroničari u srednjovjekovnoj Poljskoj - Gallus Anonymous (XII. st.), Vincent Kadłubek (†1223.) i Jan Dłu-gosz (XV. st.) - zauzeli su sličan neprijateljski stav prema strancima: Česima, Rusima i Nijemcima.229 Na optužbe heretičkog sadržaja odgovorili su husiti svojim glasovitim himnama. Najpoznatija od svih husitskih himni "Vi božji ratnici" pouzdano je pripisana pratnji Jana Žiške, vođe i zapovjednika taborita, čija vojna genijalnost je bila pojačana vjerskom predanošću njegovih trupa. Objavljujući da su trupe taborita pod izravnom komandom Boga, ona obećava vječni život za one koji svoje živote polože za Krista.230 Kako su se političke borbe odijevale u religiozno ruho pokazuje zabilješka hrvatskog pisara Bartola Krbavca nastala 1414. u vrijeme sukoba između hercega Hrvoja i kralja Sigismunda.231 "Nacionalizam u začetku" koji rađa "žrtve javnog mnijenja".232

Riječ "nacija" (latinski natio) u srednjovjekovnoj Europi nije uopće upućivala na ljude sličnog jezika i kulturne baštine. "Nacija" je bila grupa koja je posjedovala određene zakonske privilegije. Često je nacionalna svijest bila praćena osjećajima solidarnosti sa nečijom posebnom etničkom zajednicom i neprijateljstvom prema drugima, osobito gdje je u predodžbu ušlo natjecanje za prostor i položaj. Međutim, sa djelimičnom iznimkom Češke XV. st. nacionalna svijest nije bila masovni fenomen u srednjem vijeku. Preciznije, njezini glavni nosioci bili su oni pojedinci čiji su se interesi i mentalni horizonti raširili izvan pojedinačnog mjesta ili etničke grupe. Među njima bili su viši plemići i prelati crkve čiji identitet je bio povezan s državom ili monarhijom, kao i gradski stanovnici spojeni na neki način sa trgovinom na velikoj udaljenosti. Politička lojalnost u srednjovjekovnoj eri bila je najčešće izraz vjernosti vladarovoj osobi, a ne emocionalna odanost kulturnoj ili jezičnoj zajednici. Države su bile tvorevine dinastija i njihovih udruženih plemića, a ne proizvodi nacionalnog osjećaja. Srednjovjekovni vladari poprimili su tipično nacionalno drža-

229 Usp. Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 415 - 416.

230 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 446.

231 "... poneže beh prisiljen u straničarstvo za rat, ku nečastivi Hrvoj s Bosnami i z Beneci i s Turki uzdviže na kralja ugarskoga Žikmunda, ki verno staše za čast kršćansku." Citirano prema: V. Klaić, Povijest Hrvata, HL, 86.

232 Lopez, Rođenje Evrope, 315., 316.

51

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

nje, jer je njihova lojalnost pripadala dinastiji a ne etničkoj grupi.233 Cijeli taj društveni fenomen zaslužuje pažnju s one najviše točke - točke opće konceptualizacije - kako gaje osmotrio genij Ernsta H. Kantorowicza, ukazujući na strukturalnu promjenu koja se odigrala na relaciji između Crkve i države u kasnom srednjem vijeku. Njegov je zaključak daje ideja mističnog tijela Crkve nesporno bila prenesena i primijenjena na političke entitete, bez obzira da lije bilo korišteno crkveno obilježje kao takvo, ili je netko preferirao specifičnije ekvivalente kao Aristotelovo moralno i političko tijelo, ili emocionalnije - domovina. Bilo je mnogo pramenova koji su pripremili novi obrazac: teološki, zakonski, filozofski, humanistički; i prenos ideologija Rima ili Carstva na teritorijalne monarhije, bio je jedva manje važan nego primjene vjerskog mišljenja.234 Ovaj proces sekularizacije bio je ukorijenjen u srednjem vijeku i nije značio jednostavno odvajanje duhovnih i svjetovnih pitanja, nego je bio karakteriziran dubokim i plodnim prenošenjem vjerske energije i predaje na sekularni svijet - na politiku, kao i na društvo i kulturu. Svete energije prodrle su u profani svijet i temeljno ga promijenile.235

Zapravo se cijela ideološka retorika izvora odnosila isključivo na vrh "ledenoga brijega" feudalnog društva, dok su u njegovu dnu u anonimnosti "drijemali" drevni paganski modeli ponašanja i razumijevanja svijeta te svoje uloge u njemu. Srednjovjekovni seljaci nisu se identificirali po nacionalnosti, nego po pripadnosti određenoj porodici, vjeri ili mjestu.236 U vrsti izvora kojom se bavi ova studija, njima nije bilo mjesta: za njih oni kao da nisu ni postojali.

Jedino u optici ove "religiozne neprijatelj-shema"237 , moguće je pravilno razu-mijeti vokabular izvora crkveno-političke povijesti srednjovjekovne Bosne. Od dislokacije sjedišta bosanske biskupije sredinom XIII. stoljeća do 1459. - do nestanka Crkve bosanske - u Bosni je na sceni bio jedan žilavi lokalni raskol - raskol u raskolu. Radilo se - želimo li pojavu definirati globalno - o ekscesu unutar kršćanskih kanona - o svađi "stanara" jedne "kuće" - a njihove su ih različite perspektive dovodile do različitih pogleda na jedan te isti pejzaž. Procesom ideologiziranja mjesto su

233 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 401.-402.

234 Kantorowicz, The king's two bodies. A study in mediaevalpolitical theology, 267.

235 H. Schilling, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Frontiers in Early Modern Europe, u: Frontiers ofFaith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400.-1750. (Edited by E. Andor and I. G. Tóth), Central European University, European Science Foundation, Budapest, 2001., 23.

236 Sedlar, East Central Europe in the Middle Ages 1000.-1500., 402.

237 Borst, Barbaren, Ketzer undArtisten, 26.

52

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

dobili stereotipi konfesionalno-političke provenijencije. Uloge su bile raspoređene i svakoje "glumio" svoju, govorio svoj "tekst". Šta bi, uostalom, povijest bez ekscesa, od čega bi "živjela"?

Ni to, međutim, nije bilo ništa novo. Raskoli u kršćanstvu započeli su davno ranije: još je papa Grgur Veliki (590.-604.) prekinuo ovisnost Italije i Rimske Crkve o Bizantu i okrenuo se vođenju samostalne politike.238I ovdje su se, u globalnoj areni kršćanstva, sudarali interesi i kompetencije, koji su 1054. naposlijetku doveli do raskola. Okosnicom misli u svim varijetetima ostalo je ipak kršćanstvo, iza kojeg se zaklanjaju politika, etika, moral, umjetnost, psihički modeli.239 Bio je to izvor sa kojeg se - istina iz različitih "posuda" - napajaju svi.

U širokom rasponu terminoloških odrednica kojima se u kršćanskom svijetu registrirala specifičnost bosanskih konfesionalnih prilika, zasnovana upravo na odstupanju od liturgijske jedinstvenosti i crkvenoga autoriteta, Dubrovčani su - dobro upućeni u cijeli problem - koristili najprikladniji izraz - "vjera bosanska"24° koju su razlikovali od "vjere rimske"241. U njegovo vrijeme istu distinkciju pravio je i M. Orbini.242 Taj obrazac slijedio je kralj Tvrtko II. kada je 1. IV. 1433. pisao fra Jakovu Markijskom da mu ne smeta da u njegovu kraljevstvu naviješta "vjeru rimsku ", u čemu bi mu i sam pomogao.243 Još preciznije, regulirajući 19. VII. 1453. odnose sa sinom Vladislavom, svoju konfesionalnu orijentaciju posvjedočio je herceg Stjepan Vukčić Kosača navodeći kao "svidoke i sreditelje vire naše dida bosanskoga i s njim

238 A. Franzen, Pregled povijesti crkve, Zagreb, 1983., 78.

239 Braudel, Civilizacije kroz povijest, 291.-292.

240 "... et convertir li habitanti de lafede Bosignana al christianesimo." Gelcich-Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, 153. (19. XII. 1403.); Perojević, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I., 403.

241 Petrović, Kršćani bosanske crkve, 121. Izvorne podatke koji se odnose na ovaj problem ispravno je interpretirao D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 181.-185., koji istina koristi termin "vjera bošnjačka", što je sa stajališta srednjovjekovlja neprimjereno. Podatke dubrovačke provenijencije objavio je: M. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva, III., SANU, Zbornikza istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III. Odeljenje, Knjiga XXII., Beograd, 1967., 181.-220., iz kojih se može vidjeti da su "vjeru bosansku" Dubrovčani najčešće nazivali patarenskom.

242 M. Orbini, Kraljevstvo Slovena, (Preveo sa italijanskog Zdravko Šundrica. Komentari i izvori Mavra Orbinija: Sima Ćirković), Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., 144.-145.

243 V. Klaić, Povijest Hrvata, HL, 164.-165.; Fermendžin, Acta Bosnae, 139., br. 711.

53

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

12. poglavitih krstjana i 12. naših plemenitih vlastela."244 Koliko je to smatrano važnim potvrđuje garancija Dubrovčana data novembra 1455. dostojanstveniku Crkve bosanske, gostu Radinu, da neće biti "primoran ni od koga izići iz vjere, koju vjeruje, osim ako bi njemu ugodno bilo. "245 Nakon što je 1459. Crkvu bosansku uklonio sa javne pozornice, kada je aktualizirano pitanje slanja papinske krune u Bosnu i osnivanja biskupija, dokazivali su poslanici kralja Stjepana Tomaša papi Piju II. dobru volju njihova vladara "u promicanju prave vjere."246 Gotovo deceniju prije toga -kada je on oficijelno već primio katoličanstvo - podijelio je papa Nikola V. sredinom 1450. puno odriješenje grijeha kralju Tomašu i onima koji s njim budu u njegovoj vojsci protiv Turaka, heretika, maniheja i ostalih neprijatelja imena Kristova.247 Tada je već bio napravljen raskid sa heretizirajućom terminologijom, tada se zatvorio bosanski konfesionalni krug: posljednji bosanski kralj tada je mogao, kao prvi i posljednji Kotromanić, u studenom 1461. biti okrunjen papinskom krunom.248 Bila je to međutim kruna čiji sjaj je uskoro potamnio u vihoru turskog osvajanja Bosne.

Kako je politika snažno determinirala konfesionalnu terminologiju i kako su religija, kultura i politika činile jedinstvo, između ostalih pokazuje primjer okrun-jenja cara Otona I. (936.-973.), kojemu je tom prilikom nadbiskup Mainza Hilde-bert poručio s oltara: "Primi ovaj mač kojim ćeš odbijati Kristove protivnike, barbare i loše kršćane."249 Kada su u drugoj polovici XIV. st., u jeku nastojanja da se Vlasi preobrate na katoličanstvo, papa i kralj Ludovik I. uzaludno poticali ugarske prelate da ublaže svoju glad za desetinom, nisu Vlasi umjeli podnijeti da plaćaju teške poreze nepoznate u "grčkoj crkvi", pa su napustili "ugarsku religiju. "25° Na lokalne oznake ovog tipa nailazi se znatno ranije; njemački car Oton m. (983.-1002.) uvidio je opasnost da zbog straha od "njemačkogBoga" poljska, češko-moravska i ugarska Crkva budu privučene u istočnocrkvenu političku hemisferu, pa se odvažio osi-

244 Miklosich, Monumenta serbica, 461.

245 Petrović, Kršćani bosanske crkve, 121.; Miklosich, Monumenta serbica, 473.

246 Džaja, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, 98 -99.

247 "tibi ac eisdem personis... qui in tuo exercitu fuerint pro hujusmodi defensione... plenam omnium peccatorum remissionem concedimus." D. Farlati, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., 71.

248 O okrunjenju bosanskih kraljeva: D. Lovrenović, Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377., u: Forum Bosnae, 3.-4., Sarajevo, 1999.

249 Šunjić, Hrestomatija izvora za opštu istoriju srednjeg vijeka, 253.

250 Hóman, GliAngioini di Napoli in Ungheria, 412.

54

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

gurati vezu Poljske i Ugarske sa Carstvom, odnosno sa latinskim Zapadom svojim sudjelovanjem na izgradnji nacionalne Crkve kroz osnutak nadbiskupije u Gnieznu 1000., kojoj je 1001. godine slijedilo podignuće Ostrogona kao metropole ugarske crkve.251

Zaključak

Analiza heretičke terminologije koja je s ugarske strane po pravilu aktivirana u vrijeme vojnih konfrontacija s Bosnom, kao što je to bilo na prijelazu iz XIV. u XV. st., izbija argumente iz ruku zagovornika bogumilskoga mita, nedvojbeno ukazujući na njezin ideološki karakter i ciljanu diskreditaciju političkog protivnika druge kršćanske konfesije. Jedan od centralnih događaja crkveno političke povijesti srednjovjekovne Bosne - dislokacija biskupije u Đakovo sredinom XIII. st. - stvorio je podlogu za nastanak šizmatičke Crkve bosanske i nove kršćanske konfesije: vjere bosanske. Izdvojena iz etablirane forme Katoličke crkve, Crkva bosanska od tada je postala specifičnim oblikom "društvene individualizacije" formirajući novi konfesionalni i politički identitet bosanskog plemstva kroz formu sektaškog, nereformiranog kršćanstva. Tada je došlo do razdvajanja višestoljetnog konfesionalnog iskustva i kulturološkog obrasca ćirilo-metodijevske provenijencije od latinske "globali-zacije", Crkva bosanska našla se s druge strane legaliteta, Rimska kurija proglasila je ovu autokefalnu crkvu heretičnom i primijenila na nju heretizirajuću terminologiju.

Ovaj događaj reflektira bit crkvenog raskola iz 1054. kada su Katolička i Pravoslavna crkva anatemizirale jedna drugu, čime je samo legalizirano stanje puno starije od ovog datuma. Unutar ovog raskola mjesto su i na Istoku i na Zapadu dobili lokalni raskoli, čime je kršćanska ekumena konfesionalno dodatno fragmentirana, tako što je politička opozicija u isto vrijeme žigosana krivovjerjem. Državni i crkveni prostor nisu bili odijeljeni, crkvena lojalnost podrazumijevala je i političku. Tamo gdje je kao u Bosni došlo do te vrste poremećaja - a to nije bio usamljen slučaj europskog srednjovjekovlja - mjesto je dobila heretizirajuća terminologija. Pravovjerna država i prava vjera stajale su nasuprot svojim političkim protivnicima.

Položaj Crkve bosanske korišten je s ugarske strane za povremene ideološke diskvalifikacije na konfesionalnoj osnovi, koje reflektiraju etničko-teritorijalnu dimenziju kršćanstva. Cilj vojnih pohoda ugarskih kraljeva na Bosnu nije bio preobra-ćenje protivnika koji su i sami bili kršćani samo druge konfesije, s kršćanskom reputacijom mnogo starijom od ugarske, nego okrunjenjenje kralja Sigismunda Luksem-

251

F. Heer, Kulturgeschichte des Abendlandes. Vom Jahr 1000. bis 1350., DC/L, München,

55

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

burškog krunom bosanskom. Nasuprot vjere bosanske stajala je vjera rimska a politički konflikt zaodjenut je konfesionalno-heretičkom terminologijom. Rok njezina trajanja ograničen je bio vojnim konfliktima, nakon toga do riječi je dolazila uobičajena dvorska retorika. Bio je to "nacionalizam u začetku" koji je rađao "žrtve javnog mnijenja" (R. Lopez).^

MODELS OFIDEOLOGICAL EXCLUSION: HUNGARY AND BOSNIA AS IDEOLOGICAL OPPONENTS ON THE GROUND OF DIFFERENT

CHRISTIAN

Dubravko Lovrenović Summary

The analysis of heretic terminology that was customarily employed by Hungary in the periods of military confrontations with Bosnia, e.g. those that occurred at the turn of the 14th to the 15th century, denies the arguments of those advocating the Bo-gomil myth, undoubtedly pointing at their ideological character and attempts to dis-credit political opponents of another Christian confession. One of the central events of the ecclesiastical and political history of medieval Bosnia - the dislocation of its bishopry to Đakovo, by mid-18th century - created the basis for emergence of a schi-smatic Bosnian Church and a new Christian confession known as the Bosnian Faith. Excluded from the well-established Catholic Church, the Bosnian Church became a specific form of "social individualization", thus forming a new confessional and political identity of Bosnian aristocracy through a sectarian, un-reformed Christianity. This is when the separation of the centuries' old confessional experience and cultu-ral matrix of Latin "globalization" (of Cyril and Metod's provenance), the Bosnian Church found itself on the wrong side of legality, since the Roman Curia proclaimed this autocephalous church as heretic and applied to it the heretical terminology.

This event reflects the very essence of ecclesiastical schism that occurred in 1054, when Catholic and Orthodox churches anathemising one another, only lega-lizing the situation that had occurred much earlier. Within this schism, there were a number of sub-schisms occurring in the East and in the West alike. The ecclesiastical ecumenism was fragmented further confession-wise, whereby political oppositi-on was labeled as heresy. The State and the Church domains were not separated; lo-

56

Dubravko Lovrenović, Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici... Prilozi, 33, Sarajevo, 2004., str. 9-57.

yalty to the Church implied also the political loyalty. And, as in the case of Bosnia, where there was any disturbance - not so rare in medieval Europe - it was followed by terminology implying that that was the case heresy, therefore, the orthodox state and true faith were confronted with their political opponents.

The status of Bosnian Church was used by Hungarians as the weapon of occa-sional confession-based ideological disqualifications that reflect ethnic and territori-al dimensions of Christianity. The goal of military campaigns launched by Hungari-an kings against Bosnia was not the conversion of their opponents - since they were also Christians of another confession, yet of Christian reputation that was much ol-der than Hungarian - but rather the coronation of King Sigismund of Luxembourg with the Bosnian Crown. Opposite to Bosnian Faith there was Roman Faith, where-as their political conflict was "covered" by confessional and heretic terminology. Its 'date of expiry' was determined by military conflicts followed with standard rheto-ric employed by European royalties of the time. It was an embryonic nationalism de-livering the 'victims of public opinion' (R. Lopez). n

57